Nakon svega, 27. 8. 2019.

Ovakvu završnu priču se ne smije pisati ni preblizu ni predaleko nečemu što ste doživjeli. A doživljaj je toliko intezivan da ne znam hoće li vam moje skromne spisateljske sposobnosti u tome pomoći predočiti.

Od prvog dana sam znao da će ovo putavanje biti po svemu posebno. Osim što se radi o Dininom pothvatu, zanimljivo je što smo išli negdje gdje turisti jako rijetko zalaze. Upoznali smo pusti i pretrpani Japan, u njegovom rasponu od više od 1000 km od sjevera prema jugu.

Za mene, najveća atrakcija Japana je njihov sustav vlakova, kako čuveni Shinkansen, tako i gradski vlakovi. Taj sustav je osnova kvalitete života Japanaca, imaju pouzdanu i brzu vezu sa bilo kojim dijelom države ili grada ne ovise o gužvama u prometu što je velika blagodat i za zemlje sa manje od 127 000 000 stanovnika koliko Japan ima.

Jako su ponosni na svoje vlakove, svugdje možete vidjeti dječje radove na tu temu što znači da djecu odgajaju tako da shvate koliko je taj sustav važan. Stoga, na cestama nema prevelike gužve, posebno nas je iznenadio Tokio po tom pitanju. Na cesti su uglavnom taksiji i dostavna vozila, malo ljudi privatno vozi neki auto.

Kante za smeće ne postoje, ako i postoje, malene su i predviđene su za ubaciti praznu plastičnu bocu ili papirić. Kontejnera nema, svatko kući baca smeće koje se rano ujutro iznosi u vrećama pred vrata što komunalci kupe. Nema nigdje fleka od bačenih žvakaćih guma, nismo nikoga ni vidjeli da ih žvače. Pušenje je svugdje zabranjeno, čak i na ulici osim u za to ograđenim prostorima.

Ma koliko bilo jako sunce, nitko ne nosi sunčane naočale. Skoro nigdje ne možete platiti karticom, primaju samo gotovinu za koju uvijek dobijete uredan račun. Cijene su nas ugodno iznenadile, barem one stvari sa kojima smo bili u kontaktu. Stvari u samoposluzi koštaju kao i kod nas osim akohola koji je drastično skuplji (nismo pili, samo smo vidjeli cijene). Koliko god stvari kupili, uvijek će vam dati plastičnu vrećicu koja je uvijek bijela bez tiska.

Kada smo u Tokiu izlazili iz hotela, recepcioner nam je dao kišobrane koji su bili ili prozirni ili bijeli, a takvi su bili apsolutno svi koje smo vidjeli po gradu. Kada smo kod boja, oblačenje Japanaca je uglavnom crno-bijelo, posebno ako idu na posao. Jeans za njih praktički ne postoji. Modom su apsolutno neopterećeni, u biti su dosta demode za naše pojmove. Navečer se mogu vidjeti neke šarene kombinacije na curama koje su dosta jarko našminkane. To je nama izgledalo kao kada se neka djevojčica dohvati mamine šminke.

U 12 dana Japana mi nismo čuli zvono mobitela! Malo neobično s obzirom da im je mobitel stalno u ruci, i u hodu i kada sjede u parku ili vlaku. U vlaku stalno idu upozorenja da se na mobitel razgovara na kraju vagona i da se stiša zvono...mi nikoga nismo vidjeli da ikada razgovara na mobitel u vlaku. Dizanje u vlaku starijima je za njih čudno, jednom smo to napravili i njima nije bilo jasno što to znači.

Engleski praktički nitko ne govori ali vam nikada neće reći to. Vi ih pitate, a oni nekako sa smješkom i na japanskom odgovore i vi ih shvatite, a nemate pojma kako.

Na rtu Tappi gdje je bio naš hotel upoznali smu primorski ruralni Japan. Odlično zaklonjena lučica kao i one u susjedstvu. Jako zanimljivo barem za mene, odmah uspoređujem s našim takvim mjestima i očita je razlika zbog mnogo surovijih uvjeta koji vladaju u Japanu.

U hotelu sam upoznao njihovu vruću kupku koja tamo standard, ima je svaki veći hotel, a i postoji sustav takvih kupki u svakom susjedstvu. Stvar mi se svidjela, baš sam se navukao na to, iako, za to se troši puno energije kao i za klimatizaciju. Klimatizirano je apsolutno sve, od najmanje prostorije do tunela kojima se ide na vlak i ogromih terminala. U biti, stanice vlakova su izgledom iste kao terminali u zračnoj luci.

Kada smo u Osaki ušli u panoramski kotač, vidjeli smo na krovovima zgrada ili ogromne uređaje za klimatizaciju ili mjesto za slijetanje helikoptera.

Sve je iskorišteno, bilo da se radi o poljoprivrednoj površini ili stambenom prostoru. Kuće su svugdje, a posebno u Tokiju jako zbijene i jako često u nizu. Postoje i velike stambene zgrade sa balkonima od kojih ni jedan (a vidjeli smo ih barem par tisuća) nije preuređen ili dodan stambenom prostoru.

Zadnjeg dana boravka ispunili smo davnu Dininu želju i bili smo u Disneylendu, u stvari Disney resortu. Resort se nalazi uz more Tokijskog zaljeva, a o njegovoj veličini govore sljedeće brojke:
- Površina 200 ha
- Zaposleno preko 20 000 ljudi
- Ima 4 hotela sa ukupno 2 500 soba
- Ima vlastiti vlak sa 4 stanice
- Prosječna dnevna posjeta 33 000 ljudi

Mi smo obašli samo trećinu koja se odnosi na temu Disney sea, filmovi koji imaju veze sa morem. Mislim, obišli smo veći dio i cijeli dan se družili sa mnoštvom drugih turista, uglavnom Kineza i Koreanaca.

Ulaznice su namanji dio prihoda jer se na svugdje nešto nudi od suvenira, razne hrane i pića, fotografiranja i tko zna čega još. Meni je ovo bio veliki doživljaj, a kako bi mi bio da sam išao na ovo mjesto sa 10 godina!

Nakon svega, mogu reći da je Japan za nas europljane egzotična destinacija na kojoj možemo vidjeti kako izgleda nevjerovatan pothvat življenja puno ljudi na malom prostoru sa ograničenim resursima. Jesu li pritom sami Japanci sretni, teško je pitanje, javiti ću vam kada naučim japanski.

Ako mene pitate, između ludnice Tokija i mira sjevera Honshua uvijek bi izabrao mir. Valjda to dođe sa godinama :)

Mladen

Dan jedanaesti, 24. 8. 2019

Kyoto i Osaka


Uvijek me čudila relativnost udaljenosti. Kada si u centru Splita do Pujanki ti je daleko, a do Pravnog fakulteta blizu. U Zagrebu ako negdi dođeš za pola sata je blizu, a na Istu je od Mula do Kusirace (1500m) svemirski daleko!

Mi smo danas napravili vlakovima ukupno više od 800km, a kao da smo gledali film, nije nas iscrpilo putovanje. Iscrpilo nas je hodanje po vručini na mjestima gdje smo bili, međutim, isplatilo se.

Jako rano smo krenuli vlakom na glavni kolodvor i uskočili u Shinkansen za Kyoto. Od svega što smo ovdje vidjeli, djeluje najeuropskije do sada. Dosta je prostran grad, statistika kaže da ima 270 000 stanovnika, s tim što uz Osaku i Kobe i još neke gradove čini neprekinuto naseljenu regiju od cca 19 000 000 stanovnika.

Kada smo izašli na kolodvor primjetili smo mnoštvo turista koji su ovdje ipak vidljiviji nego u onoj Tokijskoj ludnici. Prošetali smo uz rijeku i popeli se do parka sa majmunima koji nisu u kavezu nego slobodno žive ali su se navikli da ih se tu hrani tako da su uvijek blizu. Penjanje uz strmu stazu nas je dobro oznojilo. Majmuna mnoštvo, turisti hrane majmune hranom koju se kupi u čuvara uz stroge mjere opreza.

A oni naravno, kao i mi njihovi rođaci, idu linijom manjeg otpora pa grabe ponuđeno, pa se međusobno svađaju, češkaju.

Vidjeli smo bambusovu šumu i stari Kyoto sa uskim trgovačkim uličicama koje idu do hramova. Podsjeća dosta na naše gradove na obali u sezoni.

Turista od svakuda mnoštvo. Za uho su nam odmah zapeli talijani, neki sa španjolskog govornog područja ali ipak je najviše kineza. Ima ih toliko da se obavijesti osim na japanskom i engleskom izgovaraju i pišu na kineskom, a primjetio sam i nekoliko korejskih natpisa.

Lokalnim vlakom smo otišli do Osake i kada smo izašli i pogledali zgradu terminala i sve zgrade uokolo povezane mostovoma, pokretnim stubama i raznim čudima ostali smo zapanjeni. Tisuće ljudi koji hodaju (skoro trče) kao da znaju gdje idu, dućani sa najeksluzivnijim markama, spomenik ispred, ovo je čisti spektakl.

Ušli smo u veliko rotirajuće kolo i još jednom se uvjerili koliko je moćan ovaj grad i kako ga ne muče demografski problemi.

Ako ikada budete išli u Japan, nemojte se iznenaditi ako na večini mjesta primaju samo gotovinu, da vam nikada kada plaćate neće uzeti novac iz ruke, nego ga morate staviti na podlogu i da u Japanu ne postoji prizemlje. U biti postoji samo ga označavaju kao 1F itd.

Sutra je naš zadnji dan u Japanu.

Mladen

Dan deseti, 23. 8. 2019.

Samo Tokio


Ovo samo Tokio izgleda kao nešto malo, grad je ogroman, ne znam s čime usporediti ogromno urbanizirano područje koje čini više gradova sa ukupno 40 milijuna ljudi.

Ipak, koliko god to sve izgledalo zbunjujuće, puno ljudi koji se brzo kreću, idu na posao, djeca u školskim uniformama, cure kričavo našminkane, teško opisivog modnog izričaja, svi oni daju energiju ovom jedinstvenom gradu. Jer, postoje i drugi velegradovi, postoje i manji gradovi pa imaju puno raznih problema. Siguran sam da ih ima i Tokio. Ipak, batrem meni kao posjetitelju, imponira razina organizacije svega.

Na primjer, svi ti ljudi svakodnevno prozvedu neko smeće, troše vodu, struju, kreću se po gradu zbog raznih razloga i sve to funkcionira. Funkcionira toliko da se na gradskim ulicama ne odvija nešto preintezivan promet auta kojeg bi očekivali.

Osnovni razlog je sustav vlakova i metroa koji je jednostavno genijalan i najveći prometni pritisak je tamo. Drugi je razlog što vi u Japanu kada kupujete auto, morate dokazati da imate odgovarajuće parkirno mjesto za njega. Osim poreza i to je razloga za one male, „kutijaste“ automobile koji idu malo u visinu kako se nebi gubilo na praktičnosti.

Krenuli smo od jednog budističkog hrama, pa smo se približili Skytree zgradi, ogromnom TV tornju visine 634 m

Posjetili smo Uemo zoološki vrt koji je u biti ogroman, sa svim mogućim životinjama i spretnim načinima kako sve skupa približiti posjetiteljima. Išli smo do Tokio towera, do nacionalnog stadiona uz koji je veliki baseball stadion na koji su pristizale horde navijača jer je upravo počinjala utakmica.

Vidjeli smo i naprometniji pješački prijelaz na svijetu i ulice pune neonskih reklama.

Vidjeli smo i beskučnike kojih ima u biti jako malo ali ih ipak ima. Na svim tim mjestima primjetili smo veći broj stranaca, koji se teško primjete u ovoj nepreglednoj šumi ljudi koji samo žure, gledaju u mobitele i idu svojim poslom.

Baš smo Mladen i ja pričali bili mogli živjeti u ovakvom gradu. Možda je glupo pitanje jer kada bi morali, morali bi ali ipak, složili smo se da Aomori i ono područje gdje smo bili izgleda puno humanije. Barem ljeti, klima je puno ugodnija na sjeveru, ovdje je stalno neki teški zrak pun vlage pa nisi siguran jesi li mokar od znoja ili kiše, toliko je sve isto.

Pričali smo s našim jeriličarima na tu temu, kako će to izgledati dogodine za vrijeme olimpijade usred ljeta. Sigurno je, biti će pakleno, jer kada samo prošetaš 15 minuta dosta ti je života a krenuti u neki maraton ili triatlon po ovome je čisto ludilo.

Sutra rano idemo u Kyoto, važan povijesni grad južnije od Tokija.

Mladen

Dan deveti 22. 8. 2019.

Tokio i Enoshima


Današnji dan smo uglavnom proveli u vlaku, zapravo raznim vlakovima. U biti ajmo početi ispočetka. Ja sam dan počeo posljednjim kupanjem u vrućoj kupki. Priznajem, navukao sam se, kada uđete u shemu i pravilno se pripremite i ostanete unutra koliko treba, osjećate se lagano kao pero nakon izlaska.

Kada sam prvi puta išao tamo, napravio sam pogrešno sve što se moglo napraviti. Prvo se otuširao mlakom vodom, pa hrabro ušao u bazen i stao u njemu 20 minuta i po izlasku se tuširao mlakom vodom. Trebalo je zapravo otuširati se vrućom vodom, stati u bazenu najviše 5 minuta i na kraju se tuširati hladnom vodom.

Nakon tog mog prvog puta, isijavao sam toplinu još dva sata, tu noć su pojačali klimatizaciju u cijelom hotelu, jer su mjerni instrumenti očitavali kao da se lava izlila u našu sobu!

Nakon marende, ušli smo u autobus koji nas je odveo do stanice vlaka. Na polasku autobusa, ispred zgrade se poredalo dvoje kuhara i 3 konobara i pozdravilo nas uz duboki naklon.

Na stanici Okutsugaru-Imabetsu, smo čekali vlak koji polazi u 10:22, malo se slikali, osim nas na cijeloj stanici je možda bilo 10 ljudi. I onda, jedan službenik u polutrku ide prema nama i daje nam 4 privjeska Shinkansena. Ovdje su stranci očito velika rijetkost.

Vozimo se prema Tokiju koji je 600 km južnije. Zapravo, jako teško je odrediti gdje počinje i završava Tokio, grad je „usisao“ sve okolo. Danas se procjenjuje da na području Tokija živi oko 40 milijuna ljudi. Izlazimo malo nakom Saitama super arene, pa ulazimo u neki manji vlak i onda hodajući 200 m dolazimo do hotela. Dina misli za nas, nas troje idemo za njom kao pačići.

Vrag nam neda mira, pa ubrzo nakon dolaska, izlazimo iz hotela i idemo do Enoshime, mjesta na zapadnoj obali Honshua gdje su Tonči Stipanović i Filip Jurišić imali i imati će regatu, na mjestu gdje će u ovo doba 2020. biti olimpijska regata. Ugodno druženje sa njihovom ekipom uz gradele i piće, a naravno, malo se i zapivalo.

Nakon svega, vratili smo se u hotel prvo visećim, a onda običnim vlakom. Kada smo se vraćali već je bilo oko 22:30, večina se vraća sa posla. Ili gledaju u mobitel ili spavaju, treće nema. Najčešče sigurnosno upozorenje u vlaku je da se držite, a ne da mobitelom ako stojite, imate zauzete obe ruke.

Mladen

Dan osmi, 21. 8. 2019.

Hokkaido i Aomori


Kao što smo planirali, danas smo napravili malo veći đir. Otišli smo do Hokkaida i Aomorija. Pošto smo ipak u poprilično pustom kraju, do najbliže stanice vlaka išli smo hotelskim autobusom nekih 30 minuta.

Stanica je isto praktički u pustinji, u maloj kotlini usred šume. Ulazimo u vlak i vozimo se prema Hokkaidu prema prvoj stanici na otoku, Kikonaiu. Gradić je to koji se nalazi nešto sjeverozapadnije od rta do kojeg je doplivala Dina. Ubrzo nakon polaska sa Okutsugaru-Imabetsu stanice, ulazimo u tunel koji je ukupno dug 54,8 km i ide ispod kanala Tsugaru. Tunel je planiran za gradnju još nakon drugog svjetskog rata, ali je zbog zahtjevnosti projekta i mnoštva problema završen tek 1999.

Kikonai je zaista mali, u njemu je najveća zgrada stanica vlaka. Osim nas, izašlo je još 5 ljudi, ostali očito putuju dalje, možda i do Sapora, najpoznatijeg grada na Hokkaidu.

U cijelom gradu srećemo ukupno 3 osobe na ulici i 5 u dućanu plus 6 građevinskih radnika koji su izrađivali drvenu kuću. Inače, u Japanu su slično kao i u SAD-u, obiteljske kuće uglavnom drvene, na malim parcelama uz vrlo malu udaljenost od susjeda.

Grad se najviše ponosi Šintoističkim ritualom kada se obavlja pročišćenje duše ulaskom u more između 15. I 17. siječnja svake godine. S obzirom da je ovdje najviša ljetna temperatura mora najčešče 21 (ove godine je iznimno došla do 23) a i svake godine padne obilan snijeg, pretpostavljam da oni koji se podvrgnu pročišćenju, ne zaborave to do sljedeće zime.

Uz obavezno igralište za baseball, tu je 33 metarski bazen sa 5 pruga i uz njega mali bazen, oba zatvorena u malu jednostavnu montažnu zgradu. Imaju i zanimljivo groblje, na njihovim spomenicima nema slike pokojnika.

Hop u vlak i nakon dvije stanice shinom i kraće vožnje lokalnim vlakom stižemo u Aomori. Aomori je grad od 280 000 stanovnika, glavni je grad prefekture Aomori (Japan je podijeljen u 47 prefektura). Logo grada i svi simboli oko njega su u obliku jabuke. Ovdje su ogromne plantaže jabuka, imaju i farmu sa muzejem koji nismo uspjeli posjetiti jer je na periferiji.

Ipak, posjetili smo muzej Nebuta posvećen povijesti Aomorija i cijelog Japana u kojem su ogromne papirnate konstrukcije napravili lokalni umjetnici. Zgrada muzeja se nalazi uz more, odličan doživljaj.

Na par koraka je i brod-muzej Hakkoda-Maru, jedini sačuvani trajekt koji je povezivao Honshu i Hokkaido do izgradnje podmorskog tunela. U ovaj brod su ulazili vagoni vlakova. Kroz dugih 80 godina vozilo se svašta, poljoprivredni proizvodi, riba, ljudi. Sve je to prikazano jako slikovito, tako da nam je sve bilo jasno, iako skoro ništa ne piše na engleskom.

Hodajući još malo po gradu naišli smo na neki njihov mali „Oktoberfest“ piše da je drugi, nije baš neka navala.

Hvatamo lokalni vlak koji kreće u 18:10, već 10 minuta prije ljudi stoje u redu, strogo jedan iza drugog, prema pozicijama gdje će biti vrata vagona. Većinom su to ljudi koji idu sa posla, svijetla košulja i tamne hlače.

Vraćamo se na naše selo i spremamo za sutrašnji pokret. Idemo u nešto gušće naseljeno područje, u Tokio.

Mladen

Dan sedmi, 20. 8. 2019.

Dan posli


Znate ono kada imate neki jako naporan dan i cijeli dan ili noć niste ni jeli ni pili ni spavali i ništa vam ne nedostaje. A onda, kada sve prođe, opustite se i sustigne vas sav nakupljeni umor.

Mi smo sada u tom stanju, polako se resetiramo, što se kaže, dolazimo sebi. Zatrpanima smo brojnim čestitkama znanih i neznanih ljudi zbog čega nam dolaze suze na oči, jer vidimo kakvu je emociju Dina proizvela u ljudima.

Danas je otišla Marcia i njeni pratitelji Ted i Max. Koliko je topline u toj ženi i koliko zrači pozitivnom energijom ne mogu vam opisati. Znamo se 4 dana, a kao da se znamo cijeli život.

Pošto smo se duže odmarali, nismo išli nigdje daleko. Još jednom smo napravili šetnju do lučice Tappi i obližnjih spomenika, malo se fotografirali, snimali i zezali. Došao je i promatrač koji je donio Dinin certifikat o preplivanom kanalu Tsugaru i nacrt sa koordinatama gdje se vidi točno kuda je Dina plivala.

Sada je i službeno, Dina ima najbolji rezultat svih vremena računajući oba spola, u pojedinačnom plivanju ovog kanala.

Jučer nakon što smo sišli broda, jako nam se ispričao što će to donijeti tek sutra, da se kao ne ljutimo. Ovu dimenziju poslovnosti mi ćemo teško ikada doseći.

Za sutra smo smislili pakleni plan, idemo na cjelodnevni izlet. Prvo brzim vlakom do Hokkaida, pa nazad na Honshu u Aomori, glavni grad prefekture u kojoj se nalazimo.

Prevoditelj koji je bio s nama na brodu studira u Aomoriju pa mi je rekao par natuknica o gradu. Inače, prevoditelj je sudent poslovnog prava iz Malezije. Materinji jezik mu je kineski, a japanski je učio tri mjeseca na tečaju i onda hop u Japan na fax na kojem bez problema studira. Dosta je bio znatiželjan i ima veliku opću kulturu, čakulali smo u povratku prema Tappiu sa Hokkaida. Pita me kako se na hrvatskom kaže Hrvatska i bili on lako naučio hrvatski.

Sinko moj, mislim se ja, ni mi u Hrvatskoj ne znamo hrvatski, lako ti je bilo naučit japanski, neš ti jezika. 🙂

Dakle, sutrašnji izlet. Sa Honshua na Hokkaido idemo vlakom koji ide tunelom ispod mora, taman otprilike pravcem gdje je Dina plivala. Zapravo dijelom pravca, jer se sa Honshua starta sa rta koji je 10 km južnije od rta Tappi pa ispadne pravocrtno od starta do cilja 30 km plivanja.

U vezi kanala Tsugaru ima još jedna zanimljivost. Njegova širina na najužem dijelu je 10 nm i po međunarodnom pravu mora sve bi trebalo biti japansko teritorijalno more jer se računa od zadnjeg kopna 12 nm. Ipak, u Tsugaruu su srednje 3 nm proglašene međunarodnim vodama, kako bi se osim trgovačkog prometa, bez komplikacija odvijao i promet vojnih brodova.

Iz hotela, a posebno dok je Dina plivala, vidjeli smo koliki je tu brodski promet što nije čudno jer je ovuda najkraći izlaz na Tihi ocean iz Vladivostoka, obe Koree i nekoliko kineskih luka.

A sada, vruća kupka i spavanac, sutra je veliki đir!

Mladen

Dan šesti, 19. 8. 2019.

Dan D


Dok ovo pišem, još mi se lagano ljulja, iako sam sa broda izašao prije 12 sati.

Bilo je nevjerovatno, bilo je teško ali na kraju, Dina je ovo zaista lijepo otplivala. Iako umorni, svi smo izuzetno zadovoljni, svima, a posebno Dini pao je veliki kamen sa srca.

Naravno, današnji dan je počeo već jučer. U 22:30 smo se spustili u ribarsku lučicu Tappi gdje nas je već čekao brod sa kapetanom, promatračem i prevoditeljem. Ubrzo smo krenuli na sat vožnje prema mjestu odakle kreće preplivavanje. Odmah smo vidjeli da je more valovito i Dina je osjetila muku u želucu.

Došli smo do startnog mjesta malo prije ponoći i pridružio nam se naš drugi prateći brod. Koju minutu prije nas, stigli su brodovi koji su bili u pratnji naše američke prijateljice Marcie.

Baš pred start, prije ulaska u more, Dina je morala povraćati. Ne moram vam objašnjavati koliko smo bili zabrinuti u tom trenutku. Ipak, ona je rutinski ušla u more i na znak trube promatrača, oko 5 minuta prije ponoći krenula sa Honshua. Dobra je stvar, što je brod vukao jednu dugu bijelu traku koja je bila sa strane broda gdje Dina pliva. To joj je jako pomagalo kako bi mogla u svakom trenutku ispod sebe vidjeti pravac plivanja i ocijeniti koliko je udaljena od broda.

Oba broda, ovaj naš vodeći i onaj dodatni su vukli „Shark shield“ dobro nam poznatu stvar još sa Havaja koja magnetskim valovima tjera morske pse. Na sastanku dan prije, kapetan je rekao da ih je vidio nekoliko. Kapetan je posebna priča, od starta do cilja, sa daljinskim komandama broda, usprkos valovima i vjetru upravlja brodom duljine 12m kao sa malim gumenjak om. Koji maher!

Što je više vrijeme odmicalo, vjetar je bio sve jači i valovi sve viši. Izgledalo je jako loše iako smo bili spokojni zbog načina na koji je Dina svladavala uvjete. Na svako naše pitanje „Kako si?“ ona je odgovorila sa „Ok, nema problema“.

Kada je počelo svitati i kada smo počeli nazirati Hokkaido bilo nam je svima nekako lakše. Ipak, cijelo vrijeme vidljivost je dosta ograničena zbog visoke vlage u zraku pa cilj stalno izgleda dalji nego što je.

Druga plivačica, Marcie je neko vrijeme plivala usporedo s nama, zatim je zaostala i u jednom trenutku smo je izgubili iz vida pa smo pomislili da je odustala. Ipak, saznali smo da je imala krizu sa povraćanjem u svitanje i ipak nastavila i završila svoje plivanje za nešto više od 10 sati.

Kada smo došli baš blizu Hokkaida i svjetionika iznad kojeg je visoka planina, sav umor od neprospavane noći je nestao na nama. Dina se provukla među stijene, došla do obale i promatrač je trubom označio kraj nakon 7:13:15. Kako se njemu čini, nikada nitko (oba spola) nije ovo ovako brzo pojedinačno otplivao!

Vratili se u Tappi, svi osim mene pali u nesvjest, a ja po komjputeru šaljem što treba medijima.

Na večeri se našli sa Marcie i njenom pratnjom i upravo pristiglim Nijemcem kojeg tek čeka plivanje za koji dan.

Jako ugodni ljudi, neopterećeni i jednostavni, bio nam je užitak družiti se s njima.

Od sutra, čisti turizam o kojem pišem u novim nastavcima.

Mladen


Dan peti, 18. 8. 2019.

Malo soljenja pameti prije dana D


Današnji dan smo počeli marendom i fotografiranjem na obližnjem izletištu. Danas ima osjetno više posjetitelja, posebno motorista koji dolaze sa raznim ogromnim čudima.

Iza ručka je dogovoren sastanak s kapetanom prateće brodice i službenim promatračem.

Ovo je prava prilika dragi čitatelji da vas malo prosvijetlim u vezi Japana, usporediti ću sa Hrvatskom, čisto da imate širu sliku. Ukupna površina Japana je 377.835 km2, (Hr 56.578 km2), stanovništvo 127.450.000 (Hr 4.150.000), gustoća stanovništva 337,3/km2 (Hr 75,8/m2), broj otoka 6.852 (Hr 1.244), BDP 38.428 USD, (Hr 13.294 USD), postotak izdvajanja iz proračuna za znanost i inovacije 3% (Hr 0,8 %)....itd. Neću više da vas nebi zaboljela glava.

Japan je jedina zemlja van Comonweltha u kojoj se vozi lijevom stranom. Što se tiče prometa, primjetio sam još nešto. Na ulazu u luku, crveni svjetionik se nalazi desno, a bijeli lijevo, u Europi je zeleni desno, a crveni lijevo.

Većina auta su neobičnog „kutijastog“ designa koji je samo za japansko tržište. Većina ima bijelu registarsku pločicu, dok neki imaju žutu. Žutom su označeni auti jačine motora do 500cm3 koji plaćaju puno manja davanja državi za auto. Svi auti su japanski, vidio sam do sada jedan Audi i jedan Mercedes.

Cijene su nas ugodno iznenadile. Dobro, nije ovo Tokio, malo smo „sneruke“ ali ipak bočica hladne vode 0,5l na kolodvoru u Tokiju je 6 kn, sladoled u hotelskom dućanu pakiran kao veliki keks, dovoljan za dvije osobe je 150 jena, što bi u prevodu bilo 9.5 kn.

Imaju jednu sličnost s amerikancima, sve što vam donesu je do kraja hladno ili vruće, bilo da se radi o vodi, sladoledu, kupci ili juhi. Za njih mlako ne postoji.

Nemaju pojma engleski, ali uredno sve kažu japanski, pristojno pozdravljaju i generalno su tihi. Vidimo na obrocima da u hotelu ima djece, inače ih se uopće ne čuju.

Kao što rekoh na početku, nakon ručka smo se našli sa kapetanom broda, promatračem i prevodiocem. Brod izgleda odlično, komodna prova, tipični japanski ribarski brod, Kapetan stariji ribar, nešto mlađi lik mu je pomagač, promatrač je srednjih godina i sigurno se bavi nekim sportom, a prevoditelj je mladi mršavi student.

Zanimljivo je da je student zapravo Malezijac koji studira u Japanu.

Dina postavi pitanje prevodiocu, prevodioc kaže promatraču, pa promatrač pita kapetana, a ovaj na pitanja odgovara facom „a, nema brale šanse, di ćeš ćerce plivat po ovom vrimenu“.

U stvari, kapetan odgovara sve pozitivno, samo je naš dojam krivi.

Večeras u 22:30 ulazimo u brod, oko ponoći Dina kreće prema Hokkaidu. A sada punjenje baterija, priprema opreme i pokušaj spavanja.

Mladen


Dan četvrti, 17. 8. 2019.

Bioritam i nove spoznaje


Današnji dan je počeo malo konfuzno. U stvari, konfuzna je bila noć. Jučer smo nakon ručka uredno legli i onda sinoć opet nakon večere. I naravno, kao po komandi svi se probudili oko ponoći i nikako zaspati do 5 ujutro.

U meni sve neki opasni planovi za jutro ako više ne zaspem. Mogao bi u vruću kupku koja otvara u 5:30, pa marenda pa na trčanje i onda kasnije malo prošetati po okolici. Dok sam tako smišljao planove malo sam zatvorio oči, prenuo se, kad ono već 9:10!

Očito smo preskočili marendu ali nećemo umrit od gladi, večera je toliko obilna da si ujutro rijetko gladan.

Dogovor je da Ted i Željana vode Marcie i Dinu na trening, a Mladen i ja imamo slobodno do podne. Mladen o svom poslu, a ja patike na noge, kamericu u torbicu i krećem u obilazak okolice. Odmah pored hotela je uzvisina na kojoj je veliki svjetionik. Uz njega, tu su radari i antene mobilne telefonije. Iako jako puše zapadni vjetar, izletnika ima dosta, dolaze obiteljski i fotografiraju se.

Spuštam se dobro poznatom skalinadom do ribarske lučice Tappi. Dosta je pusto, par ljudi nešto popravlja i to je to. Zadivljujuće je kako oni u ovakom surovim uvjetima imaju vrhunski zaštićene lučice. Ispred svakog lukobrana su obavezno betonski elementi raznih oblika koji razbijaju valove. Zanimljivi su mi ribarski brodovi u lučici. Imaju visoku provu, na vrhu su im nanizane ogromne žarulje a bi bili vidljiviji. Na jednom od njih čemo mi biti u pratnji Dine kada bude plivala.

Penjem se skalinadom prema hotelu i gore vidim neobičan spomenik. Spomenik koji ima crveni botun, pritiskom kojeg ide pjesma Tsugaru – kaikyo Fuyu – geshiki, da spomenik je to baš to pjesmi. Znam da većina vas zna pismu i piva je nakon dvi pive, ipak za one ostale, to je tužna priča o ostavljenoj curi od neke svinje pomorca i ona gleda prema horizontu kada će on doći....šmrc (neće naravno, nije blesav).

Pred spomenikom svako malo se pojavi obožavatelj, klekne i raširi ruke. Hrvatska verzija bi bila „Drugi joj raspliće kosu“ od Miše Kovača, samo što je pjevaćica žensko i možda nema brkove.

Nakon ručka ne ponavljam grešku nego patike na noge i laganim trkom cestom uz more. Nižu se ribarska sela, promet je dosta rijedak.

Nakon večere, vruća kupka, treba pokušati ovu noć odspavati normalno.

Mladen


Dan treći, 16. 8. 2019.

Ima života u svemiru


Spavali smo iznenađujuće dobro unatoč vremenskoj razlici. U stvari Mladen i ja odlično, dok su se Dina i Željana budile pa kunjale i nekako dočekale jutro.

Na marendi dva ugodna iznenađenja, za stolom gdje piše naš broj sobe sjede dvoje zapadnjaka, odmah čujemo američki engleski. Krenemo u priču i skužimo da žena s kojom pričamo ima isti termin plivanja kao i Dina (u svakom terminu je po dvoje) a gospodin s njom je njen trener. Jako ugodni ljudi, plivačke priče, žena otplivala La Manche 1994. dvije godine prije Dininog rođenja. Tužimo se kako nitko ne govori engleski pa se slabo snalazimo, a na to će Ted, ne brinite, ja govorim japanski, meni je žena japanka!

Dogovorili se da zajedno naprave trening nakon marende. Spustili se od našeg hotela skalama sa 220m do mora, već kukamo kako ćemo nazad. Dolje u ribarskoj luci vidimo dvoje starijih ljudi, jedan popravlja velike vrše. Ne izgleda nam baš obećavajuće za ući u more pa idemo pitati u turistički informativni centar. Bez Teda bi se tamo samo smješkali jer teta unutra naravno engleski ne govori.

Odustajemo od pozicije, pa se penjemo gore, pa idemo opet na drugu stranu rta i opet ni tamo ne možeš u more. Pre plitko je. Tamo je opet neka teta i kaže nam da postoji plaža 10km udaljena a Ted kaže, nema problema idemo autom koji sam unajmio.

I tako, Ted, Marcie, Dina i ja uskačemo u Suzuki i idemo do te plaže. Plaža zaklonjena betonskim blokovima od valova, samo se neka djeca igraju u pijesku. Uz plažu je zgrada sa osmatračnicom na vrhu, u kojoj se možeš presvući i otuširati.

Ima ta zgrada još jednu funkciju u kojoj sam ja „uživao“ dok su njih troje plivali. Sa zgrade prema plaži trešti razglas sa hitovima japanskog popa, glasovi i zvukovi ko da slušaš Marka Tolju i Maju Šuput kako pjevaju na japanskom.

Inače, skoro sve zgrade u Japanu imaju razglas na sebi, onako logoraškog izgleda, kako bi mogli izdavati upozorenja zbog tajfuna ili potresa.

Oko ručka smo se snašli zahvaljujući našem spasitelju Ted-u, popodne odspavali i ja sam odlučio (jedini naravno) obući kimono i otići u njihovu vruću kupku. To je u biti mali bazen sa jako vrućom vodom, trebalo mi je par minuta da uđem u to, a nakon 10 min mi je bilo dosta, još sat vremena sam isijavao toplinu iz sebe.

Veće điravanje uokolo ostavljam za sutra jer cijelo popodne pada kiša.

Mladen


Dan drugi, 15. 8. 2019.

Na kraj svita, pa iza kantuna


Pišem ove retke sa košmarom u glavi, umorom i kulturološkim šokom. Ukratko, napokon smo spoznali što je to 21. Stoljeće!

Nakon Zagreba, dočekala nas je Waršava sa za nju uobičajenih ljetnih 17 uz kišicu. Moje kratke hlače i majica taman :). Od Waršave do Tokija letimo LOT-ovim avionom. Let naporan koliko može biti naporno biti na sjedalici 10 sati.

Dok smo letjeli preko Sibira, uživao sam u pogledu prema sjeveru jer sam bio lijevo uz prozor. Ispod nas noć i povremena svjetla rijetkih naselja, a daleko na sjeveru stalni sumrak. Nas četvoro razasuti po avionu, uz mene dva mlađa (valjda mlađa) Japanca. Dobro su raspoloženi, svaki prolaz tete sa pićima oni uzimaju pivu. Čini mi se da im je bilo malo krivo kada je nisu dobili i za marendu.

Inače, poletili smo iz Waršave u 15:10, a sletili u Tokio ujutro iza 8:00. Jednostavno smo preskočili jednu noć jer smo sada 7 sati u plusu u odnosu na doma.

Već mi je prelet preko Honshua dao pravu sliku ove zemlje. Sve što može biti obrađeno je obrađeno, ili je solarna elektrana, ili je golf teren ili je šuma. Sve je pod pravim kutem, onih par oblaka kroz koje smo prolazili još uvijek su nepravilni ali mislim da će i to riješiti nekako.

Nakon ugodne i brze procedure na granici i uzimanja kufera idemo po Japan pass, svojevrsnu pretplatu za njihovu željeznicu, jer nas čeka još relativno dug put prema sjeveru.

Teta koja to prodaje izuzetno ljubazna, nema mjesta u vlaku koji odmah ide direktno, ali nam je sredila da sa dva druga vlaka sustignemo ono što nam treba i time štedimo 2 sata.

Prvo do Tokija, pa presjedanje Sendai i kraj vožnje vlakom u Tsugaru Imabetsu gdje nas je čekao taksi. Ulazeći u Tokio vidimo par ogromnih stambenih zgrada, kaže Željana:

„U ovu jednu bi cili Solin sta!“

O organizaciji, čistoči, brzini i svemu u vezi Shin-Kan-Sen-a što vam je do sada netko pričao, malo je rekao. Vaš vagon je broj 5, sjedalo 11B, vlak polazi u 10:54, vrata vašeg vagona se zaustavljaju točno di je nacrtano, ni centimetar od toga, a vlak polazi u 10:54, doslovce u sekundu točno! Pozornici vlaka gledaju na sat svakih 5 sekundi tako da nema greške.
Sjedalice u vlaku su u stvari velike fotelje, velike i za nas a, gdje neće biti za domaće.

Do Sendaia pa i dalje, stalno prolazimo kroz neprekinuto naseljeno područje. Kao što sam rekao, sve je obrađeno, uređeno. Primjećujem puno terena za baseball, čak i na krovovima većih zgrada. Ipak je to sport broj 1 u Japanu.

Približavajući se Tsugaru Imabetsu, naselja se prorjeđuju, na nama predzadnjoj stanici u centru Aomorija ozlazi 70% putnika. Taj Tsugaru Imabetsu je u stvari samo željeznička stanica sa 10 kuća, idemo očito na selo.

Čim smo izlazili sa vlaka, pozornik nas pita jesmo li izašli gdje smo trebali, očito zapadnjaci ovdje nisu uobičajeni. Dočekuje nas taksist koji uredno govori japanski, mi nešto klimamo glavom, on kaže ok i negdi nas vozi. Vozi nas u hotel Tapi, koji je pored istoimenog ribarskog naselja, bar se nadamo, jer nakon početnog gradića i dvotračne ceste, sužava se u jedva jednu traku sa montažnim kućama, kontejnerima i slično. Da vam predočim, doletili u Prag, vozili se vlakom do Zadra, pa brodom do Ista i onda na Škardu kaićem! Ovdje vas nebi našli KGB i CIA zajedno.

Hotel na vrhu litice, more se vidi sa svih strana, unutra sve super dok se nismo javili na recepciju. U stvari, daju nam uredno ključeve od soba i sada bi mi nešto pitali.

Pita recepcionerka :„Angli?“ mi klimamo glavama, a ona pozove rukom lika sa naočalama. Aj super, ovi govori engleski, pomislili smo. Dina ga pita za večeru, a on vadi neki digitrončić i pokušava spravicom odgovorit na pitanje! Zavarili od smija!

Nekako smo se sporazumili i došli na večeru. Već je prije dogovorena „zapadnjačka“ hrana, najviše zbog Dine prije plivanja. Sjeli mi, oko nas meniji samo na japanskom, ostali gosti svi u kimonima u kojima se očito stalno kreću po hotelu, glavne smo zvijezde očito. Sad ne znamo, trebamo li sami naručiti nešto (a kako to izvesti?) ili čekati da nam donesu odavno dogovoreno.

I onda je krenulo, malo jedno, pa drugo i tako 5 sljedova, prvo smo mislili da čemo umrit od gladi, a onda smo skoro pukli. Među onima koji nose večere je i naš prijatelj „ekspert“ za engleski.

Sutra nas čeka par novih avantura, kako otići odavde do neke civilizacije i trgovine, kako nam stoje kimona koje smo dobili i što će biti za marendu.

Mladen


Dan prvi, 14.8.2019.

Krećemo na put + Ženevska konvencija

Bilo bi preciznije da sam rekao da smo krenuli jučer. Krenuli smo popodne iz Mravinaca prema Zagrebu, pun auto plus posuđeni Tule na krovu (hvala Ilija).

U Lici oblačno i kišica dok na koži još osjećamo gorenje proteklih dana. Kod našeg dragog barba Željka ugodno kao i uvijek. Nakon kišne noći u Dubravi idemo prema aerodromu na kojem upravo pišem ovaj tekst.

Već je puno puta rečeno, pa zašto nebi ja rekao isti dojam da je proširenje MZLZ-a Franjo Tuđman bio preskupi megalomanski promašaj. Bilo kada da dođete sve je prazno, ima više zaštitara i čistačica nego putnika. Netko pametan je valjda mislio da će ovo biti ulaz u Hrvatsku pa će onda ljudi ići na krajnje odredište. Koja glupost! Ako ideš iz Londona u Split ili Dubrovnik, ideš valjda direktno, šta će ti Zagreb.

Uskoro poljećemo prema Varšavi, onda prema Tokiju, a iz Tokija vlakom prema sjeveru Honshua, prema gradu i prefekturi Aomori. U Aomoriju nas čeka taksi koji nas vozi do hotela u mjestu kojem se trenutno ne mogu sjetiti imena.

E sad, obrazloženje drugog dijela naslova. Odavno, još lani kada smo kupovali karte za avion, rezervirali smo rent-a car. Iako se u Japanu vozi lijevom stranom i iako su nekima svježe psihičke traume iz Engleske avanture 2017.

U lipnju smo Željana i ja išli napraviti međunarodnu vozačku dozvolu, koju naravno možeš napraviti u Splitu samo na jednom mjestu i samo od 7:00 – 15:00. Našli na internetu što sve treba, ušli u ured, dali gospođi i ona krenula pisati na računalo. Tada Željana slučajno nešto u razgovoru spomene Japan.

„Di idete“ pita teta,

„U Japan“ odgovorim, a ona u stilu Vojka V. „Ne Može!“

„Kako ne može, u čemu je problem“ lagano mi se diže tlak

„Hrvatska nije potpisala Ženevsku Konvenciju“

„ Ne planiram zaratit sa Japanom, mislija san tamo vozit auto“ govorim u čudu

„Ma Ženevska konvencija o prometu, Japan je potpisao samo tu konvenciju 1947. Hrvatska je potpisala Bečku iz 1968, a nije Ženevsku. Sve države bivše Jugoslavije su to potpisale, a eto Hrvatska još nije.“

Izlazimo vani u čudu, imamo s tim Japanom odavno diplomatske odnose pa se to nije moglo riješiti do sada. Šta rade u tim ambasadama?!

Diplomatske službe država koje nas okružuju i koje nerjetko gledamo s visoka su to riješile odavno, samo mi „Faktor stabilnosti u ovom dijelu Europe“ to nismo.

Na kraju, tamo ćemo biti na nekom selu, ovisiti ćemo o javnom prijevozu, pretpostavljam da ni to neće biti loše....bar se nadam.

Mladen

Havaji, Molokai kanal 2018, dnevnik

Piše: Mladen Levačić

21.8.2018. Sada sam se sitija kako me lik jednom pita ima li od Kosirace do mula autobus... nikad vise ali nikad nitko mi nesmi rec da mu je nesto daleko, da smo isli dalje bili bi blize, 12 sati razlike, mentalitet nas, pomalo, doceka nas covek koji zna coveka koji zna Riccardo Kuhar, Igor ljudina na kvadrat! Sutra krecem u obilazak...

22.8.2018. Dan protekao u bunilu promjene vremenske zone, more toplo, plaze prekrasne, sa nasipima koji smanjuju valove. U glavnoj trgovackoj ulici sve fensi marke za guljenje Japanaca kojih ima ka Japanaca. Mene jedna prodavacica zaskocila sa pitanjem di kupujem kozmetiku. U Lidla sam odgovorija, a ona je taj tren pozalila sta je potrosila dva testera na najviseg lika u ulici.

23.8.2018. Danas dva puta išli na plažu i na kraju dana u veliki šoping jer stiže Lane, uragan 5. kategorije, kažu od 1994. nije bilo takvog, blabla...
Uglavnom, atmosfera u butigi je kao da je Badnjak, samo šta je glavno kupit vode i toaletnog papira, očito se sprema veliko sr...

24.8.2018. Dok čekamo Lane, Dina je odradila dva treninga, ovo za sada izgleda kao naše jugo.
Oglasila se sirena za upozorenje, policija upozorava preko razglasa, a surferi uredno idu na more, to je ovdi kult u kojem je staro i mlado, muško i žensko, da tu živim i ja bi se zalipija. Uglavnom, policija upozorava ali ne brani, svatko odgovara za sebe ali ne može posli reć "Nisan zna!" Kada se ova Japanka popela na stine zna san šta će se dogodit jer je minutu prije val tu pljusnija ali onda ne bi vidili ovu sliku.

25.8.2018. Vjetar jača, Lane sporo dolazi...surferi se i dalje ne obaziru na zabrane iako je policija danas malo stroža nego jučer.
Zadivilo me nekoliko stvari ovdi, kako se štite plaže od valova koji neprekidno dolaze, kako su plaže čiste, kako nigdi nema parkiranog auta na kornižu (možda jer svaka zgrada ima minimalno 5 katova parkirališta), svi tuševi su besplatni, svakih 100m je špina za napit se vode, na nijednoj plaži nema kafića, a na svakoj je zabranjeno pušenje (nemam pojma kako ovo prežive).

26.8.2018 Ništa od Lane, oslabija, skrenija na zapad, važno da se digla panika...Život se vraća u normalu u kojoj je normalno vidit nekoliko japansko/korejskih vjenčanja na plaži svaki dan u tjednu. Vjenča ih matičar, lagano svira domorodac na ukulelama, a oni potpisuju presudu na papiru sa podloškom. Uz njih je i japansko\korejski fotograf i prosječno tri svata i to je to. Cili "pir" stane u ovakvo vozilo, po ovima bi hercegovačke sale za pir krepale od gladi.
Tu je i par slika okoliša medicinskog fakulteta, čisto onako…

27.8.2018. Danas malo povijesti, ovo na slici (ne ovaj sa blesavom facom) je prvi kralj Havaja koji je ujedinio sve otoke, šta nije bilo lako jer su udaljeni kao od Trsta do Drača. Ime mu je bilo Kamehameau I, umro je 1819. nasljedio ga je sin i sve je bilo dobro do kraljice Lili koja se udala za američkog hrvata. Naravno, di se mi pojavimo trava ne raste i 1893. ukinuta je monarhija.
Uspomene se ovdi brižno čuvaju pa se i sadašnji guverneri proglašavaju u paviljonu na slici, inače Havaji trenutno imaju guvernerku.
E da, usput, počea sam trčat, ovdi svi trče, ali baš svi!

28.8.2018. Danasnji raport malo ranije jer za nesto vise od po ure krece Dina...na otoku Molokai smo, dosli avionom ATR na otok od 7000 stanovnika, raste rogac i vanilija na sve strane, na plazama se ne vata misto sugamanom, vulkanski kamen na sve strane, a sada buc bac boc, palo je sunce pala je noc…

29.8.2018. Na kraju dana, na kraju snaga....dok se vi budite, mi polako sabiremo dojmove i osjećamo veliko olakšanje nakon svega. Kao što već rekoh, na Molokai smo letili nekih 20 minuta i sletili na aerodrom usrid polja sa aerodromskom zgradom nalik na splitski autobusni kolodvor. Cili otok veličine onako odokativno ka naša Korčula u 5 naselja ima 7000 ljudi i na njemu su uglavnom plantaže. Imali su i jak turizam neko vrime i to baš na mistu odakle je Dina startala. Vrhunski smještaj, za bazenima, zelenilom i golf terenom 10m od mora di si moga doć igrat samo na nečiju preporuku. Počela se stvarat gužva, došljaci su počeli nervirati domaće i ovi su sve učinili na se resort zatvori, što se na kraju i dogodilo. Kada netko ko nije domaći dođe lovit ribu oko otoka, vade pušku i pucaju u zrak uz upozorenje "I have more in rifle!"
Opasni smo mi boduli

30.8.2018. Današnji dan je protekao uglavnom u odmaranju i čitanju članaka o Dininom preplivavanju.
Bilo je u člancima svega, imam sina, valovi su bili 13 metara i Dina je plivala 12 sati, samo su od nekih hitova.
Dobro, prvo i treće se nekako (nemam pojma kako) može falit ali val od 13 metara, to je zgrada na 4 kata čovječe!!
Uz to, u zadnjem live javljanju na facebooku sam rekao da Dina pliva 11:44 i da je cilj blizu (a u videu se vidi koliko blizu) i naravno je netko skužio, aha plivala je 12 sati i svi to prepisuju bez provjere. Na 100m, stotinka je malo, na 1 500m, sekunda je malo, a na 42km, sat je malo, sve treba staviti u kontekst. Dina je plivala 13:07, 13 su sati a 7 minute

31.8.2018 Bili mi u djiti danas po otoku, Pearl Harbour, North Shore, Turtle Bay....ovo prvo obasli u jatu turista i medju njima Japanci, hm....ovo drugo poznato po najvecim poznatim valovima (Pipeline) tu je svjetsko u Surfu u 12. misec, kazu da je to vidit religijsko iskustvo i na kraju Turtle Bay, najsjevernija tocka otoka, sa resortom i svim mogucim luksuzom, vilama i golfom koji ne jede malu djecu ka negdi.

1.9.2018. Waikiki detaljno, to je bila danasnja shema.....najpoznatija lokacija na Havajima, plaza duljine 2.5km, iza koje su nebrojeni hoteli predvodjeni Sheratonom, Hiltonom i najstarijim Moana Surfriderom sagradjenim 1901.
Prilaz na plazu je svugdi javan, tusevi su brojni i besplatni, lezaljku tek kada iznajmis negdi smijes staviti. Vecim dijelom je uz plazu velika livada sa stolovima i ogromnim stablima koji cine hlad. Svi surfaju, oni koji to ne rade, posalju ih u neku ustanovu na promatranje. Uz to, plivaju, trce, voze biciklu, igraju odbojku na pijesku i veslaju u tradicionalnom kanuu.
Tu su i brojni spomenici neznanim i znanim junacima Havaja od kojih je najznacajniji Duke Kahamanoku sa 4 olimpijske medalje u plivanju i veliki promotor Surfa sa pocetka 20. stoljeca. Zalazak sunca je posebno inspirativan, svi tada stanu i uzivaju u prizoru.
Lako bi se navika na ovo…

2.9.2018. Ovo je zadnje izvjesce jer nakon kratkog sna polijecemo ujutro u 7:00....Honolulu-San Francisco-Frankfurt-Zagreb-Split, u Split dolijecemo u ponediljak u 22:50 po HR vremenu.
Na kraju svega mogu reci da je ovo bio dozivljaj za cijeli zivot, bilo je i drame i sporta i komedije i dokumentarca.
Honolulu me odusevio, veliki grad sa ozbiljnim turizmom, bez guzve, ljudi izuzetno ljubazni, ponosni i opusteni.
Usred grada mozete vidit lika u kupacima, mokrog, bosog, na bicikli bez kacige, sa daskom sa strane kako vozi najprometnijom cestom od 3 trake. U ovih 13 dana mozda jednom sam cuo trubu od auta, a grad ima 400000 stanovnika.
Aloha je i pozdrav i stav....kako rece nas prijatelj Igor, znaju biti opusteniji od nas, u petak u podne je opsta bezanija sa posla, posebno ako su dobri valovi na vidiku.
I na kraju, hvala svima na podrsci, vidimo se u nasoj hemisferi...

Mahalo,

Mladen

O Dini

Kako sam počela! Dina CV :)

Kalendar

Najava zanimljivih događanja u kojima Dina sudjeluje naravno plivajući :-)

Galerija

Slike govore 1000 riječi