13.7.2020.
Priča prva
Došli smo
Od cijelog projekta Velikih sedam kojeg Dina pliva, Gibraltar nam je najbliži i plivanje bi
trebalo biti najlakše.
Naravno, po Murphyevom zakonu, jedva smo došli i nemamo pojma hoće li Dina uopće imati
priliku plivati.
Cijela drama je počela još u subotu rano ujutro. Stižemo na skoro prazni splitski aerodrom i
na ploči najave letova nema našeg leta. Što sad!? Trebali smo letjeti do Zuricha pa u Malagu.
Dina zove Swiss Air i Croatia Airlines. Dva sata se muči sa njima. Netko iz Swiss Aira nije
dobro napravio svoj posao pa nismo na popisu, zbog čega nas nisu ni mogli obavijestiti o
otkazivanju leta. Nemamo pojma što sad, idemo doma neispavani, nervozni. Dina i dalje u
telefonskom kontaktu sa telefonskom podrškom koja nam treba pomoći da nekako sa
danom zakašnjenja dođemo do Španjolske. Jedino rješenje je večernji let do Frankfurta pa
bdijenje na aerodromu i ujutro let do Malage.
Ni to nije išlo lako, tek u 15:00 smo dobili potvrdu da imamo karte za let. Krenuli smo drugi
put u istom danu na naš aerodrom. Najbolji pokazatelj pada prometa je činjenica da se
možete slobodno parkirati na aerodromu, bez traženja mjesta i bez naplate. Upadamo u
Lufthansin avion. Napokon krećemo.
Inače, na aerodromu su maske obavezne i toga se drži 80% ljudina splitskom aerodromu, kao
i u avionu gdje se toga drži 99,9% ljudi, onaj 0,1% je naravno sjedio do mene. Gospođa
Njemica, sa dvoje djece koja su sjedila dalje od nje, sva sređena ka za maturalnu. Maska joj je
doduše zakačena za uši ali je stalno ispod brade jer se mora gledati u kamericu mobitela koji
joj pokazuje kako je lijepa. Pokušavam zakunjati ali to mi ne daju njena kričeća djeca.
U Frankfurtu apsolutno svi nose maske, nalazimo Mc Donalds, jer on jedini radi, a nakon toga
idemo na stolice gdje ćemo preovesti noć (Dina u vriću za spavanje).
Frankfurt je jedan od najvećih svjetskih aerodroma, ljudi ima od svakuda i ima prometa ali
dosta manje nego inače. Najbolji pokazatelj su brojni zatvoreni dućani.
U 8:50 polijećemo za Malagu, na let dug oko 2:30. U avionu su većinom Njemci. Mi smo u
zadnjem redu punog Lufthansinog aviona, izgleda da smo imali sreće što smo upali u ovaj
avion.
Malaga ima veliki aerodrom sa trojezičnim natpisima, sve piše i na njemačkom što pokazuje
tko su im uz Britance glavni turisti. Rent a Car, Ford Focus karavan, netaknut, sa pređenih
11km do sada. Autocestom 150km prema jugozapadu, prema našem odredištu, Tarifi.
S obzirom na udaljenost, autoput je dosta skuplji nego u nas. Krajolik izuzetno brdovit, sa
žutom travom, sunce nemilo prži. Nekoliko terena za golf su u stvari zelene oaze u tom
krajoliku. Na sve strane su vjetroturbine što nije čudno jer je ovo vjetrovit kraj u kojem
uživaju kiteri.
Dolazimo u Tarifu, gradić od 14 000 ljudi na najjužnijoj točci Iberijskog poluotoka a time i
kontinentalne Europe.
Sve nam je blizu, plaža na 10 min hoda. I to kakva plaža, prava oceanska, duljine preko 5km,
proteže se od otoka Tarifa koji je spojen prevlakom pa na sjever uz Atlantik.
Gradić kao i svi ostali u ovom kraju. Centar grada kameni, sa jakim arapskim utjecajem, a
uokolo apartmanizacija u najgorem smislu. Ima tu konstrukcija svake vrste koje se očito ljeti
iznajmljuju njemcima i britancima. Sada je sve poluprazno i pomalo sablasno.
Toliko za početak.
Mladen
Druga priča
14.7.2020.
Tarifa
Gradić u kojem smo sada je baš onako simpatične veličine. Službeno ima 14 000 stanovnika.
Kada u njega nagrnu turisti i kada nije situacija kao sada, taj broj se višestruko poveća.
Grad je dobio ime po Tarif Ibn Maliku, berberskom vojskovođi koji je u njega upao 710
godine. Nekada je tu bilo rimsko naselje pa se na osnovi starih zidina gradilo nove utvrde.
Zbog svoje strateške pozicije, te utvrde su uvijek bile važne i za vrijeme arapske vladavine,
španjolskih ratova pa sve do napoleonskih ratova početkom 19. Stoljeća.
Kule, bunkeri, zidovi raznih stilova dominiraju starim dijelom ovog gradića tako da se kupus
apartmanizacije u neki organizirano-kaotičan način uklopio u sve.
Crkva svete Marije je sagrađena na temeljima nekadašnje đamije, imaju i crkvu svetog
Izidora (to bi bio naš Sućidar). Luka je na mediteranskoj obali, dobro je zaklonjena jer ovdje
uvijek ima mora i uvijek ozbiljno puše. U luci je vezan veliki katamaran koji plovi na relaciji
Tarifa-Tanger. Treba mu 35 minuta za cca 9 Nm, sada miruje zbog pandemije. Ne miruje
samo on. Veći dio ovdašnje turističke industrije je osim na kitere orjeniran na kontakt sa
Tangerom i Ceutom, marokanskim vratima prema Europi i jednom od dvije španjolske
enklave na marokanskom tlu.
Kada stanete na kraj lukobrana luke i pogledate prema Africi, vidite maroksnske planine i
ispod njih obrise spomenutih gradova. Kroz kanal neprekidno prolaze ogromni brodovi,
najčešće kontejneraši koji nastavljaju ili prema jugu ili preko „velike bare“.
Danas smo se ipak malo normalnije uštosili sa jutarnjim ustajanjem, pa je Dina ranije
odradila jutarnji trening. Malo je čudno što ovdje mrak dolazi tek nakon 22:00 jer smo preko
12 meridijana zapadnije od Splita a u istoj vremenskoj zoni. Ujutro zato sunce kasnije izlazi i
tada je znatno manje ljudi na plaži. Maske se nose do ulaza, a onda skidaju. Plaža je tolika da
svaki kupač ima cca 1.000 m2 za sebe.
Dok Dina ulazi u more, pored nas prolazi lik u neoprenskom odijelu, rukavicama, kapi,
perajama, jedva se kreće. Ovaj je 100 % triatlonac! Kasnije se pojavljuje još takvih pacijenata.
More je hladno (20 C) s obzirom na poziciju na kojoj se nalazimo, na 35. paraleli smo, 9
južnije od Splita. Sa sjevera, iz pravca Portugala dolazi hladna struja pa se more sporo
zagrijava.
Malo sam prošetao po starom gradu, turistima se nude izleti do Afrike ili Gibraltara, foto
safari na dupine, tečajevi ronjenja, tečajevi španjolskog i bezbrojni restorani koji nude
španjolsku i arapsku kuhinju. Nema uličnih prodavača, nitko vas ne davi po ulici. Samo na
plaži prošeta prodavač pletenih torbi i prostirki za plažu. Pretpostavljam da ih ima ali da
čekaju pravu sezonu sa Britancima i Njemcima, jer im od nas „nema kruva“.
Mladen
Treća Priča
15.7.2020.
Vitar
Do sada sam više puta spominjao vjetar kao nešto važno. Danas u želji da ne postanem
dosadan spominjući uvijek isto, pričat ću vam opet o istome, vitru!
I to koje snage, ovo sve do sada što nam je izgledalo je ništa u usporedbi s ovim. Puše i dalje
u istom smjeru, sa istoka, iz Mediterana prema Atlantiku. Puše jako i uporno, diže pijesak koji
vam se zabada u vas kao iglica. Plaža je službeno zatvorena, a i da nije zatvorena malo ljudi bi
išlo na nju.
Jutros su svi poštivali zabranu, nije bilo nikoga pa ni Dina nije trenirala. Šetali smo po starom
gradu i prilazu otoka Tarifa. Stari dio ima neki šarm, pogotovo sada kada nema puno turista.
Možete vidjeti domaće ljude na motorićima, žene koje izgledaju kao i naše uz more.
Popodne je zabrana i dalje bila na snazi ali je ipak prešutno dopušteno ući na more u jednom
malo zaklonjenijem dijelu. To je Dina iskoristila za trening, a čim je završila došli su Kiteri.
Stvarno atraktivno, uz ovakav vjetar lete jaaako daleko, Željana je posebno oduševljena.
Kada već pričam o plaži, ujutro je na njoj i inače malo ljudi, popodne je osjetno više. Dosta
ženskog svijeta svih uzrasta se skine u toples. Većini fali malo samokritike ali Bože moj, to je
samo moje subjektivno mišljenje.
Maske svi nose uredno, to je i ovdje glavna medijska tema. Na televiziji pokazuju primjere
kako svei ljudi nose maske, upozoravaju itd.
Španjolska je podijeljena u više povijesnih pokrajina. Nama su najpoznatije Katalonija, Baskija
i Andaluzija. Tarifa se nalazi u Andaluziji, najjužnijoj španjolskoj pokrajini ako izuzmemo
Kanare. Unutar svake pokrajine su općine, a Tarifa je unutar općine Cadiz. E sad, tu dolazimo
do činjenice koja više ljude ovdje zanima od bilo čega drugoga, Cadiz ulazi u Primeru!
Šesti put u povijesti, nogomeni klub Cadiz ulazi u elitni rang. Dio državne televizije koji
pokriva Andaluziju skoro 3 dana je pričao samo o tome. Među ostalim su prikazivali slavlje po
ulicama Cadiza, sa bengalkama, razuzdanom gomilom i svim što ide u tim prigodama. Pa
onda kritika da se pri tome nije držala socijalna distanca, nisu se nosile maske i slično.
Najbolji od svega mi je bio razgovor s jednim navijačem srednjih godina kojeg su pitali što mu
znači ovaj uspjeh njegovih žuto-plavih. Odgovorio je da je to što će Real i Barcelona doći u
njegov grad velika stvar, ali kada bi dobili Sevilju (prve suside) da može sutra umrit!
Mladen
Četvrta priča
16.7.2020.
Gibraltar
Mi smo ovdje došli u namjeri da Dina prepliva Gibraltarski tjesnac (kada će to biti nemamo
pojma) pa je red da posjetimo i taj Gibraltar. Gradić Tarifa u kojem smo smješteni je baš na
najjužnijoj točci Iberijskog poluotoka, a sam Gibraltar je 25 km sjevernije uz Mediteransku
obalu.
Dina je ujutro napravila trening u uvjetima još težim od jučer. Trenirala je nešto duže zbog
planiranog popodnevnog izleta.
Pravac Algeciras, grad koji se nalazi zapadno od poluotoka na kojem je Gibraltar. Pred samu
granicu Gibraltara je La Linea, gusto naseljeni grad u kojem ostavljamo auto. Ulazimo pješke
u ovaj u svakom slučaju neobičan teritorij. Kažem teritorij jer Gibraltar u biti nije neovisna
država nego prekomorski teritorij direktno pod britanskom krunom. Ima svoju vladu i
Guvernera, valuta je gibraltarska funta (ali svugdi primaju i eure).
Službeni jezik je engleski ali svaka tri metra čujete i španjolski, arapski, francuski. To nije
čudno jer su današnji Gibraltarci mješavina britanaca, španjolaca, portugalaca, marokanaca,
maltežana i židova.
Grad ima 32 000 stanovnika + dnevno u njega uđe oko 17 000 ljudi na posao. Posla ima
toliko jer je ovdje porezna oaza, ima kazina (najviše online), draguljarnica i hotela, britanska
vojna baza ima dosta ljudi itd. U Gibraltaru postoji praktički sve na malom prostoru (od
granice do rta je cca 5 km).
Čim pređete granicu vidite svu neobičnost mjesta jer hodate okomito preko aerodromske
piste. Sreća je da avioni rijetko slijeću i polijeću, u stvari lete samo prema Londonu. Uz to,
istu pistu koriste i vojni avioni.
Avenijom Winstona Churchila ulazimo u Main Street, pješačku zonu sa bezbroj draguljarnica i
svih mogućih skupih dućana. Ulica počinje zatvorskim trgom, koji se baš tako zove jer je prije
200 godina to i bio.
Koliko je komplicirana povijest Gibraltara govore mnogi spomenici koji su na svakom koraku.
Uglavnom, Gibraltar ima sadašnji status od 1713. i sporazuma potpisanog u Utrechtu
(Nizozemska) kao rezultat rata za španjolsko nasljeđe kojem su osim britanaca i španjolaca
svoje učešće imali francuzi i nizozemci.
Eto u doba kada su naši preci u Venecijanskoj vojsci branili Sinj od turaka i ovdje je bilo
živahno. U novije doba treba spomenuti blokadu granice koja je počela za vrijeme Francove
diktature 1969. a završila dosta nakon njegove smrti 1985. Blokada je osim zatvorene granice
za ljude značila i prekid svih mogućih instalacija. Stoga ne čudi da u Gibraltaru imaju sve: dva
nogometna terena od kojih je jedan nacionalni Viktorijin i 7 nogometnih klubova. Imaju 4
kršćanske crkve (katoličku, metodističku, anglikansku i prezbetarijansku), sinagogu, džamiju i
hram za hinduse. Imaju više osnovnih škola, srednju školu i malo sveučilište. Većina studira u
Velikoj Britaniji i tamo imaju status domaćih studenata. Imaju trgovačku luku i žičaru koja
vozi turiste na stijenu, brdo visine 426 m.
Mi smo prošetali po gradu i njegovom jedinstvenom šarmu, čak smo bili prisutni trenutku
slijetanja aviona.
Glavna je baza da španjolci stalno traže da njima pripadne Gibraltar a oni sami drže Ceutu i
Melilu koje su na Marokanskoj obali. Uz to, na zadnjem referendumu, 99% ljudi se izjasnilo
da se ne žele ujediniti sa Španjolskom. U protivnom, di bi jadne online kladionice otišle!?