Dan prvi i drugi, nedjelja i ponedjeljak, putovanje
Svako pravo putovanje počinje rano ujutro. Ranom zorom, dok je sve okolo u tišini, dok gradilište iza naše kuće miruje i nekako ti je neugodno voziti kufere po dvorištu jer se sve čuje.
Subotu smo proveli u pakiranju i zadnjim nervozama i uputama baki koja je ostala čuvati Ogija i Eli. Ja sam onako preko oka gledao četvrtfinale Afričkog kupa nacija između Zelenortskih otoka i Južne Afrike, Južna Afrika je prošla na penale pa se nadam osjetiti atmosferu kada budu igrali polufinale protiv Nigerije.
Nedjelja, prije 5:00 se budimo i idemo na naš aerodrom i ostavljamo kufere (uz nadu da se uskoro vidimo). Avion Croatia, sa propelerima, avion pun, unutra vruče, to nam je priprema za Afriku. Nakon 45 minuta smo u Zagrebu, nije hladno, Dina ide do Damjane, a Željana i ja u posjetu jednoj dragoj gospođi. Srećemo se i sa prijateljem Karlom i napokon se nalazimo svi zajedno na Plesu.
Tu smo shvatili da u biti imamo malo zajedničkih fotografija na što nas Karlo podsjeća.
Letimo za Dohu Qatar Airwaysom, 3+3 sjedala. Cure sjede zajedno, ja do njih sa starijim bračnim parom iz Slovenije koji putuje za Tajland. Ljudi guštaju u životu, proputovali su cijeli svijet, jako su simpatični.
Ako je u letu do Zagreba bilo vruče, u ovom avionu postaje nesnosno, a traje 5 sati. Usprkos tome, nekoliko ljudi je zabundano, pretpostavljam da su anesteziolozi J
Došli do ogromnog aerodroma u Dohi i jedva dočekali izlazak na friški zrak. Iako je skoro ponoć u zgradu ulazi nepregledna količina ljudi svih mogućih izgleda i modnih izričaja.
Tu saznajemo da je za sljedeći let prodano više karata nego što ima mjesta u avionu i jedan od tih 12 „sretnika“ je naša Damjana! Od tri moguće opcije (ona ostaje, mi idemo, pa ona kreće ujutro prvim sljedećim, druga opcija je da sjedi na krilu aviona i zadnja da svi skupa čekamo jutarnji let) mi smo izabrali zadnju. Poslali su nas u hotel u centru Dohe, večerali u 2:00, marendali u 5:00 i zum na aerodrom.
Doha me ni preko televizije a ni u živo nije nešto privukla, beton, beton i još nešto betona, valjda je do mene i mojih godina.
Uglavnom, uskačemo ponovno u avion Qatar Airwaysa, 3+3+3, čeka nas 9:30 sati leta. Temperatura napokon po mom guštu, čak mi je malo hladno. Cure su iza mene, zaspale u trenu, kako bi se kod nas nježno reklo „ko zaklane“.
Povremeno gledam ekran ispred sebe i pratim gdje letimo po karti. Ova Saudijska Arabija je baš ogromna, trajalo je sto godina dok smo je preletili! Zanzibar, jezero Malawi, Zimbabwe, Botsvana i eto nas iznad Južne Afrike pa sve do najjužnije točke, Cape Towna.
Prošli kontrolu brzo i brzo ugledali naše kufere, to nam je bila najveća briga. Taksijem došli do grada za 20-ak minuta i ušli u apartman.
Već u predvečerje, Željana, Damjana i ja posljednim atomima snage pronalazimo dućan da imamo što za pojesti. Dućan „zanimljiv“ ne piše nigdi cijena, lik nam izračunao digitronom i naplatio bez računa (Liniću da vidiš ovo!).
Zaspali ulazeći u apartaman.
Mladen
Dan treći, utorak, sigurnost
Iako sam legao mrtav umoran i nisam spavao dvije noći normalno, u utorak sam se probudio kao i obično, prije 5:00.
Promet se cestama ispod našeg prozora polako pojačava i stalno je intezivan, ipak je ovo ogroman grad od 4,6 milijuna ljudi.
Željana i ja krećemo u butigu dok bebe još spavaju. Nalazimo normalni dućan i kupujemo spizu sa cijenama koje su manje više iste kao i u nas.
Smješteni smo blizu centra grada u kojem je sigurnost na većoj razini. Inače, sigurnost susjedstva se ovdje ističe kada idete unajmiti ili kupiti nekretninu. Jednako je važna kao i lokacija jer je stopa kriminala velika. Dok smo dolazili, vidjeli smo sirotinjska naselja pored aerodroma na kojima se ističu satelitske antene.
Oko svih ostalih zgrada su visoki zidovi sa električnom ogradom na vrhu ili na vrhu zida vire komadi stakla.
Kada smo Željana i ja krenuli u dućan, spustila se magla i bilo je pomalo hladno, a čim se makla, ljeto je pokazalo svoje lice.
Sastali se sa našim organizatorom plivanja u lučici pored stadiona i krenuli na prvi trening tj kupanje autobusom.
Prekrasna plaža ispod Cliftona, jednog od skupljih predgrađa, na plaži dosta ali ne previše ljudi. More je 19 C, kažu domaći da je strašno toplo, s time se slažu Dina i Željana, mi normalni polako ulazimo i počinjemo sezonu kupanja 2024.
Po plaži šetaju ljudi sa portabl frižiderom i nude hladna pića, sladolede, šugamane, kape, naočale (ne nude se krafne kao u nas).
Vratili se u apartman i doživjeli redukciju struje koja je ovdje nešto normalno i svakodnevno po par sati. Sjećam se naših redukcija struje devedesetih i čak osamdesetih, briškula i trešeta sa sestrom i roditeljima uz šterike, ah ta dobra stara vremena….
Sve nas je šokirala vijest o smrti Ivana Busatta. Roditelje znam još iz svojih košarkaških dana.
Mladen