Dan prvi, 14.8.2019.
Krećemo na put + Ženevska konvencija
Bilo bi preciznije da sam rekao da smo krenuli jučer. Krenuli smo popodne iz Mravinaca
prema Zagrebu, pun auto plus posuđeni Tule na krovu (hvala Ilija).
U Lici oblačno i kišica dok na koži još osjećamo gorenje proteklih dana. Kod našeg dragog
barba Željka ugodno kao i uvijek. Nakon kišne noći u Dubravi idemo prema aerodromu na
kojem upravo pišem ovaj tekst.
Već je puno puta rečeno, pa zašto nebi ja rekao isti dojam da je proširenje MZLZ-a Franjo
Tuđman bio preskupi megalomanski promašaj. Bilo kada da dođete sve je prazno, ima više
zaštitara i čistačica nego putnika. Netko pametan je valjda mislio da će ovo biti ulaz u
Hrvatsku pa će onda ljudi ići na krajnje odredište. Koja glupost! Ako ideš iz Londona u Split ili
Dubrovnik, ideš valjda direktno, šta će ti Zagreb.
Uskoro poljećemo prema Varšavi, onda prema Tokiju, a iz Tokija vlakom prema sjeveru
Honshua, prema gradu i prefekturi Aomori. U Aomoriju nas čeka taksi koji nas vozi do hotela
u mjestu kojem se trenutno ne mogu sjetiti imena.
E sad, obrazloženje drugog dijela naslova. Odavno, još lani kada smo kupovali karte za avion,
rezervirali smo rent-a car. Iako se u Japanu vozi lijevom stranom i iako su nekima svježe
psihičke traume iz Engleske avanture 2017.
U lipnju smo Željana i ja išli napraviti međunarodnu vozačku dozvolu, koju naravno možeš
napraviti u Splitu samo na jednom mjestu i samo od 7:00 – 15:00. Našli na internetu što sve
treba, ušli u ured, dali gospođi i ona krenula pisati na računalo. Tada Željana slučajno nešto u
razgovoru spomene Japan.
„Di idete“ pita teta,
„U Japan“ odgovorim, a ona u stilu Vojka V. „Ne Može!“
„Kako ne može, u čemu je problem“ lagano mi se diže tlak
„Hrvatska nije potpisala Ženevsku Konvenciju“
„ Ne planiram zaratit sa Japanom, mislija san tamo vozit auto“ govorim u čudu
„Ma Ženevska konvencija o prometu, Japan je potpisao samo tu konvenciju 1947. Hrvatska je
potpisala Bečku iz 1968, a nije Ženevsku. Sve države bivše Jugoslavije su to potpisale, a eto
Hrvatska još nije.“
Izlazimo vani u čudu, imamo s tim Japanom odavno diplomatske odnose pa se to nije moglo
riješiti do sada. Šta rade u tim ambasadama?!
Diplomatske službe država koje nas okružuju i koje nerjetko gledamo s visoka su to riješile
odavno, samo mi „Faktor stabilnosti u ovom dijelu Europe“ to nismo.
Na kraju, tamo ćemo biti na nekom selu, ovisiti ćemo o javnom prijevozu, pretpostavljam da
ni to neće biti loše….bar se nadam.
Mladen
Dan drugi, 15. 8. 2019.
Na kraj svita, pa iza kantuna
Pišem ove retke sa košmarom u glavi, umorom i kulturološkim šokom. Ukratko, napokon
smo spoznali što je to 21. Stoljeće!
Nakon Zagreba, dočekala nas je Waršava sa za nju uobičajenih ljetnih 17 uz kišicu. Moje
kratke hlače i majica taman :). Od Waršave do Tokija letimo LOT-ovim avionom. Let naporan
koliko može biti naporno biti na sjedalici 10 sati.
Dok smo letjeli preko Sibira, uživao sam u pogledu prema sjeveru jer sam bio lijevo uz
prozor. Ispod nas noć i povremena svjetla rijetkih naselja, a daleko na sjeveru stalni sumrak.
Nas četvoro razasuti po avionu, uz mene dva mlađa (valjda mlađa) Japanca. Dobro su
raspoloženi, svaki prolaz tete sa pićima oni uzimaju pivu. Čini mi se da im je bilo malo krivo
kada je nisu dobili i za marendu.
Inače, poletili smo iz Waršave u 15:10, a sletili u Tokio ujutro iza 8:00. Jednostavno smo
preskočili jednu noć jer smo sada 7 sati u plusu u odnosu na doma.
Već mi je prelet preko Honshua dao pravu sliku ove zemlje. Sve što može biti obrađeno je
obrađeno, ili je solarna elektrana, ili je golf teren ili je šuma. Sve je pod pravim kutem, onih
par oblaka kroz koje smo prolazili još uvijek su nepravilni ali mislim da će i to riješiti nekako.
Nakon ugodne i brze procedure na granici i uzimanja kufera idemo po Japan pass, svojevrsnu
pretplatu za njihovu željeznicu, jer nas čeka još relativno dug put prema sjeveru.
Teta koja to prodaje izuzetno ljubazna, nema mjesta u vlaku koji odmah ide direktno, ali nam
je sredila da sa dva druga vlaka sustignemo ono što nam treba i time štedimo 2 sata.
Prvo do Tokija, pa presjedanje Sendai i kraj vožnje vlakom u Tsugaru Imabetsu gdje nas je
čekao taksi. Ulazeći u Tokio vidimo par ogromnih stambenih zgrada, kaže Željana:
„U ovu jednu bi cili Solin sta!“
O organizaciji, čistoči, brzini i svemu u vezi Shin-Kan-Sen-a što vam je do sada netko pričao,
malo je rekao. Vaš vagon je broj 5, sjedalo 11B, vlak polazi u 10:54, vrata vašeg vagona se
zaustavljaju točno di je nacrtano, ni centimetar od toga, a vlak polazi u 10:54, doslovce u
sekundu točno! Pozornici vlaka gledaju na sat svakih 5 sekundi tako da nema greške.
Sjedalice u vlaku su u stvari velike fotelje, velike i za nas a, gdje neće biti za domaće.
Do Sendaia pa i dalje, stalno prolazimo kroz neprekinuto naseljeno područje. Kao što sam
rekao, sve je obrađeno, uređeno. Primjećujem puno terena za baseball, čak i na krovovima
većih zgrada. Ipak je to sport broj 1 u Japanu.
Približavajući se Tsugaru Imabetsu, naselja se prorjeđuju, na nama predzadnjoj stanici u
centru Aomorija ozlazi 70% putnika. Taj Tsugaru Imabetsu je u stvari samo željeznička stanica
sa 10 kuća, idemo očito na selo.
Čim smo izlazili sa vlaka, pozornik nas pita jesmo li izašli gdje smo trebali, očito zapadnjaci
ovdje nisu uobičajeni. Dočekuje nas taksist koji uredno govori japanski, mi nešto klimamo
glavom, on kaže ok i negdi nas vozi. Vozi nas u hotel Tapi, koji je pored istoimenog ribarskog
naselja, bar se nadamo, jer nakon početnog gradića i dvotračne ceste, sužava se u jedva
jednu traku sa montažnim kućama, kontejnerima i slično. Da vam predočim, doletili u Prag,
vozili se vlakom do Zadra, pa brodom do Ista i onda na Škardu kaićem! Ovdje vas nebi našli
KGB i CIA zajedno.
Hotel na vrhu litice, more se vidi sa svih strana, unutra sve super dok se nismo javili na
recepciju. U stvari, daju nam uredno ključeve od soba i sada bi mi nešto pitali.
Pita recepcionerka :„Angli?“ mi klimamo glavama, a ona pozove rukom lika sa naočalama. Aj
super, ovi govori engleski, pomislili smo. Dina ga pita za večeru, a on vadi neki digitrončić i
pokušava spravicom odgovorit na pitanje! Zavarili od smija!
Nekako smo se sporazumili i došli na večeru. Već je prije dogovorena „zapadnjačka“ hrana,
najviše zbog Dine prije plivanja. Sjeli mi, oko nas meniji samo na japanskom, ostali gosti svi u
kimonima u kojima se očito stalno kreću po hotelu, glavne smo zvijezde očito. Sad ne znamo,
trebamo li sami naručiti nešto (a kako to izvesti?) ili čekati da nam donesu odavno
dogovoreno.
I onda je krenulo, malo jedno, pa drugo i tako 5 sljedova, prvo smo mislili da čemo umrit od
gladi, a onda smo skoro pukli. Među onima koji nose večere je i naš prijatelj „ekspert“ za
engleski.
Sutra nas čeka par novih avantura, kako otići odavde do neke civilizacije i trgovine, kako nam
stoje kimona koje smo dobili i što će biti za marendu.
Mladen
Dan treći, 16. 8. 2019.
Ima života u svemiru
Spavali smo iznenađujuće dobro unatoč vremenskoj razlici. U stvari Mladen i ja odlično, dok
su se Dina i Željana budile pa kunjale i nekako dočekale jutro.
Na marendi dva ugodna iznenađenja, za stolom gdje piše naš broj sobe sjede dvoje
zapadnjaka, odmah čujemo američki engleski. Krenemo u priču i skužimo da žena s kojom
pričamo ima isti termin plivanja kao i Dina (u svakom terminu je po dvoje) a gospodin s njom
je njen trener. Jako ugodni ljudi, plivačke priče, žena otplivala La Manche 1994. dvije godine
prije Dininog rođenja. Tužimo se kako nitko ne govori engleski pa se slabo snalazimo, a na to
će Ted, ne brinite, ja govorim japanski, meni je žena japanka!
Dogovorili se da zajedno naprave trening nakon marende. Spustili se od našeg hotela
skalama sa 220m do mora, već kukamo kako ćemo nazad. Dolje u ribarskoj luci vidimo dvoje
starijih ljudi, jedan popravlja velike vrše. Ne izgleda nam baš obećavajuće za ući u more pa
idemo pitati u turistički informativni centar. Bez Teda bi se tamo samo smješkali jer teta
unutra naravno engleski ne govori.
Odustajemo od pozicije, pa se penjemo gore, pa idemo opet na drugu stranu rta i opet ni
tamo ne možeš u more. Pre plitko je. Tamo je opet neka teta i kaže nam da postoji plaža
10km udaljena a Ted kaže, nema problema idemo autom koji sam unajmio.
I tako, Ted, Marcie, Dina i ja uskačemo u Suzuki i idemo do te plaže. Plaža zaklonjena
betonskim blokovima od valova, samo se neka djeca igraju u pijesku. Uz plažu je zgrada sa
osmatračnicom na vrhu, u kojoj se možeš presvući i otuširati.
Ima ta zgrada još jednu funkciju u kojoj sam ja „uživao“ dok su njih troje plivali. Sa zgrade
prema plaži trešti razglas sa hitovima japanskog popa, glasovi i zvukovi ko da slušaš Marka
Tolju i Maju Šuput kako pjevaju na japanskom.
Inače, skoro sve zgrade u Japanu imaju razglas na sebi, onako logoraškog izgleda, kako bi
mogli izdavati upozorenja zbog tajfuna ili potresa.
Oko ručka smo se snašli zahvaljujući našem spasitelju Ted-u, popodne odspavali i ja sam
odlučio (jedini naravno) obući kimono i otići u njihovu vruću kupku. To je u biti mali bazen sa
jako vrućom vodom, trebalo mi je par minuta da uđem u to, a nakon 10 min mi je bilo dosta,
još sat vremena sam isijavao toplinu iz sebe.
Veće điravanje uokolo ostavljam za sutra jer cijelo popodne pada kiša.
Mladen
Dan četvrti, 17. 8. 2019.
Bioritam i nove spoznaje
Današnji dan je počeo malo konfuzno. U stvari, konfuzna je bila noć. Jučer smo nakon ručka
uredno legli i onda sinoć opet nakon večere. I naravno, kao po komandi svi se probudili oko
ponoći i nikako zaspati do 5 ujutro.
U meni sve neki opasni planovi za jutro ako više ne zaspem. Mogao bi u vruću kupku koja
otvara u 5:30, pa marenda pa na trčanje i onda kasnije malo prošetati po okolici. Dok sam
tako smišljao planove malo sam zatvorio oči, prenuo se, kad ono već 9:10!
Očito smo preskočili marendu ali nećemo umrit od gladi, večera je toliko obilna da si ujutro
rijetko gladan.
Dogovor je da Ted i Željana vode Marcie i Dinu na trening, a Mladen i ja imamo slobodno do
podne. Mladen o svom poslu, a ja patike na noge, kamericu u torbicu i krećem u obilazak
okolice. Odmah pored hotela je uzvisina na kojoj je veliki svjetionik. Uz njega, tu su radari i
antene mobilne telefonije. Iako jako puše zapadni vjetar, izletnika ima dosta, dolaze
obiteljski i fotografiraju se.
Spuštam se dobro poznatom skalinadom do ribarske lučice Tappi. Dosta je pusto, par ljudi
nešto popravlja i to je to. Zadivljujuće je kako oni u ovakom surovim uvjetima imaju vrhunski
zaštićene lučice. Ispred svakog lukobrana su obavezno betonski elementi raznih oblika koji
razbijaju valove. Zanimljivi su mi ribarski brodovi u lučici. Imaju visoku provu, na vrhu su im
nanizane ogromne žarulje a bi bili vidljiviji. Na jednom od njih čemo mi biti u pratnji Dine
kada bude plivala.
Penjem se skalinadom prema hotelu i gore vidim neobičan spomenik. Spomenik koji ima
crveni botun, pritiskom kojeg ide pjesma Tsugaru – kaikyo Fuyu – geshiki, da spomenik je to
baš to pjesmi. Znam da većina vas zna pismu i piva je nakon dvi pive, ipak za one ostale, to je
tužna priča o ostavljenoj curi od neke svinje pomorca i ona gleda prema horizontu kada će
on doći….šmrc (neće naravno, nije blesav).
Pred spomenikom svako malo se pojavi obožavatelj, klekne i raširi ruke. Hrvatska verzija bi
bila „Drugi joj raspliće kosu“ od Miše Kovača, samo što je pjevaćica žensko i možda nema
brkove.
Nakon ručka ne ponavljam grešku nego patike na noge i laganim trkom cestom uz more.
Nižu se ribarska sela, promet je dosta rijedak.
Nakon večere, vruća kupka, treba pokušati ovu noć odspavati normalno.
Mladen
Dan peti, 18. 8. 2019.
Malo soljenja pameti prije dana D
Današnji dan smo počeli marendom i fotografiranjem na obližnjem izletištu. Danas ima
osjetno više posjetitelja, posebno motorista koji dolaze sa raznim ogromnim čudima.
Iza ručka je dogovoren sastanak s kapetanom prateće brodice i službenim promatračem.
Ovo je prava prilika dragi čitatelji da vas malo prosvijetlim u vezi Japana, usporediti ću sa
Hrvatskom, čisto da imate širu sliku. Ukupna površina Japana je 377.835 km2, (Hr 56.578
km2), stanovništvo 127.450.000 (Hr 4.150.000), gustoća stanovništva 337,3/km2 (Hr
75,8/m2), broj otoka 6.852 (Hr 1.244), BDP 38.428 USD, (Hr 13.294 USD), postotak izdvajanja
iz proračuna za znanost i inovacije 3% (Hr 0,8 %)….itd. Neću više da vas nebi zaboljela glava.
Japan je jedina zemlja van Comonweltha u kojoj se vozi lijevom stranom. Što se tiče
prometa, primjetio sam još nešto. Na ulazu u luku, crveni svjetionik se nalazi desno, a bijeli
lijevo, u Europi je zeleni desno, a crveni lijevo.
Većina auta su neobičnog „kutijastog“ designa koji je samo za japansko tržište. Većina ima
bijelu registarsku pločicu, dok neki imaju žutu. Žutom su označeni auti jačine motora do
500cm3 koji plaćaju puno manja davanja državi za auto. Svi auti su japanski, vidio sam do
sada jedan Audi i jedan Mercedes.
Cijene su nas ugodno iznenadile. Dobro, nije ovo Tokio, malo smo „sneruke“ ali ipak bočica
hladne vode 0,5l na kolodvoru u Tokiju je 6 kn, sladoled u hotelskom dućanu pakiran kao
veliki keks, dovoljan za dvije osobe je 150 jena, što bi u prevodu bilo 9.5 kn.
Imaju jednu sličnost s amerikancima, sve što vam donesu je do kraja hladno ili vruće, bilo da
se radi o vodi, sladoledu, kupci ili juhi. Za njih mlako ne postoji.
Nemaju pojma engleski, ali uredno sve kažu japanski, pristojno pozdravljaju i generalno su
tihi. Vidimo na obrocima da u hotelu ima djece, inače ih se uopće ne čuju.
Kao što rekoh na početku, nakon ručka smo se našli sa kapetanom broda, promatračem i
prevodiocem. Brod izgleda odlično, komodna prova, tipični japanski ribarski brod, Kapetan
stariji ribar, nešto mlađi lik mu je pomagač, promatrač je srednjih godina i sigurno se bavi
nekim sportom, a prevoditelj je mladi mršavi student.
Zanimljivo je da je student zapravo Malezijac koji studira u Japanu.
Dina postavi pitanje prevodiocu, prevodioc kaže promatraču, pa promatrač pita kapetana, a
ovaj na pitanja odgovara facom „a, nema brale šanse, di ćeš ćerce plivat po ovom vrimenu“.
U stvari, kapetan odgovara sve pozitivno, samo je naš dojam krivi.
Večeras u 22:30 ulazimo u brod, oko ponoći Dina kreće prema Hokkaidu. A sada punjenje
baterija, priprema opreme i pokušaj spavanja.
Mladen
Dan šesti, 19. 8. 2019.
Dan D
Dok ovo pišem, još mi se lagano ljulja, iako sam sa broda izašao prije 12 sati.
Bilo je nevjerovatno, bilo je teško ali na kraju, Dina je ovo zaista lijepo otplivala. Iako umorni,
svi smo izuzetno zadovoljni, svima, a posebno Dini pao je veliki kamen sa srca.
Naravno, današnji dan je počeo već jučer. U 22:30 smo se spustili u ribarsku lučicu Tappi gdje
nas je već čekao brod sa kapetanom, promatračem i prevoditeljem. Ubrzo smo krenuli na sat
vožnje prema mjestu odakle kreće preplivavanje. Odmah smo vidjeli da je more valovito i
Dina je osjetila muku u želucu.
Došli smo do startnog mjesta malo prije ponoći i pridružio nam se naš drugi prateći brod.
Koju minutu prije nas, stigli su brodovi koji su bili u pratnji naše američke prijateljice Marcie.
Baš pred start, prije ulaska u more, Dina je morala povraćati. Ne moram vam objašnjavati
koliko smo bili zabrinuti u tom trenutku. Ipak, ona je rutinski ušla u more i na znak trube
promatrača, oko 5 minuta prije ponoći krenula sa Honshua. Dobra je stvar, što je brod vukao
jednu dugu bijelu traku koja je bila sa strane broda gdje Dina pliva. To joj je jako pomagalo
kako bi mogla u svakom trenutku ispod sebe vidjeti pravac plivanja i ocijeniti koliko je
udaljena od broda.
Oba broda, ovaj naš vodeći i onaj dodatni su vukli „Shark shield“ dobro nam poznatu stvar
još sa Havaja koja magnetskim valovima tjera morske pse. Na sastanku dan prije, kapetan je
rekao da ih je vidio nekoliko. Kapetan je posebna priča, od starta do cilja, sa daljinskim
komandama broda, usprkos valovima i vjetru upravlja brodom duljine 12m kao sa malim
gumenjak om. Koji maher!
Što je više vrijeme odmicalo, vjetar je bio sve jači i valovi sve viši. Izgledalo je jako loše iako
smo bili spokojni zbog načina na koji je Dina svladavala uvjete. Na svako naše pitanje „Kako
si?“ ona je odgovorila sa „Ok, nema problema“.
Kada je počelo svitati i kada smo počeli nazirati Hokkaido bilo nam je svima nekako lakše.
Ipak, cijelo vrijeme vidljivost je dosta ograničena zbog visoke vlage u zraku pa cilj stalno
izgleda dalji nego što je.
Druga plivačica, Marcie je neko vrijeme plivala usporedo s nama, zatim je zaostala i u jednom
trenutku smo je izgubili iz vida pa smo pomislili da je odustala. Ipak, saznali smo da je imala
krizu sa povraćanjem u svitanje i ipak nastavila i završila svoje plivanje za nešto više od 10
sati.
Kada smo došli baš blizu Hokkaida i svjetionika iznad kojeg je visoka planina, sav umor od
neprospavane noći je nestao na nama. Dina se provukla među stijene, došla do obale i
promatrač je trubom označio kraj nakon 7:13:15. Kako se njemu čini, nikada nitko (oba
spola) nije ovo ovako brzo pojedinačno otplivao!
Vratili se u Tappi, svi osim mene pali u nesvjest, a ja po komjputeru šaljem što treba
medijima.
Na večeri se našli sa Marcie i njenom pratnjom i upravo pristiglim Nijemcem kojeg tek čeka
plivanje za koji dan.
Jako ugodni ljudi, neopterećeni i jednostavni, bio nam je užitak družiti se s njima.
Od sutra, čisti turizam o kojem pišem u novim nastavcima.
Mladen
Dan sedmi, 20. 8. 2019.
Dan posli
Znate ono kada imate neki jako naporan dan i cijeli dan ili noć niste ni jeli ni pili ni spavali i
ništa vam ne nedostaje. A onda, kada sve prođe, opustite se i sustigne vas sav nakupljeni
umor.
Mi smo sada u tom stanju, polako se resetiramo, što se kaže, dolazimo sebi. Zatrpanima smo
brojnim čestitkama znanih i neznanih ljudi zbog čega nam dolaze suze na oči, jer vidimo
kakvu je emociju Dina proizvela u ljudima.
Danas je otišla Marcia i njeni pratitelji Ted i Max. Koliko je topline u toj ženi i koliko zrači
pozitivnom energijom ne mogu vam opisati. Znamo se 4 dana, a kao da se znamo cijeli život.
Pošto smo se duže odmarali, nismo išli nigdje daleko. Još jednom smo napravili šetnju do
lučice Tappi i obližnjih spomenika, malo se fotografirali, snimali i zezali. Došao je i promatrač
koji je donio Dinin certifikat o preplivanom kanalu Tsugaru i nacrt sa koordinatama gdje se
vidi točno kuda je Dina plivala.
Sada je i službeno, Dina ima najbolji rezultat svih vremena računajući oba spola, u
pojedinačnom plivanju ovog kanala.
Jučer nakon što smo sišli broda, jako nam se ispričao što će to donijeti tek sutra, da se kao ne
ljutimo. Ovu dimenziju poslovnosti mi ćemo teško ikada doseći.
Za sutra smo smislili pakleni plan, idemo na cjelodnevni izlet. Prvo brzim vlakom do
Hokkaida, pa nazad na Honshu u Aomori, glavni grad prefekture u kojoj se nalazimo.
Prevoditelj koji je bio s nama na brodu studira u Aomoriju pa mi je rekao par natuknica o
gradu. Inače, prevoditelj je sudent poslovnog prava iz Malezije. Materinji jezik mu je kineski,
a japanski je učio tri mjeseca na tečaju i onda hop u Japan na fax na kojem bez problema
studira. Dosta je bio znatiželjan i ima veliku opću kulturu, čakulali smo u povratku prema
Tappiu sa Hokkaida. Pita me kako se na hrvatskom kaže Hrvatska i bili on lako naučio
hrvatski.
Sinko moj, mislim se ja, ni mi u Hrvatskoj ne znamo hrvatski, lako ti je bilo naučit japanski,
neš ti jezika .
Dakle, sutrašnji izlet. Sa Honshua na Hokkaido idemo vlakom koji ide tunelom ispod mora,
taman otprilike pravcem gdje je Dina plivala. Zapravo dijelom pravca, jer se sa Honshua
starta sa rta koji je 10 km južnije od rta Tappi pa ispadne pravocrtno od starta do cilja 30 km
plivanja.
U vezi kanala Tsugaru ima još jedna zanimljivost. Njegova širina na najužem dijelu je 10 nm i
po međunarodnom pravu mora sve bi trebalo biti japansko teritorijalno more jer se računa
od zadnjeg kopna 12 nm. Ipak, u Tsugaruu su srednje 3 nm proglašene međunarodnim
vodama, kako bi se osim trgovačkog prometa, bez komplikacija odvijao i promet vojnih
brodova.
Iz hotela, a posebno dok je Dina plivala, vidjeli smo koliki je tu brodski promet što nije čudno
jer je ovuda najkraći izlaz na Tihi ocean iz Vladivostoka, obe Koree i nekoliko kineskih luka.
A sada, vruća kupka i spavanac, sutra je veliki đir!
Mladen
Dan osmi, 21. 8. 2019.
Hokkaido i Aomori
Kao što smo planirali, danas smo napravili malo veći đir. Otišli smo do Hokkaida i Aomorija.
Pošto smo ipak u poprilično pustom kraju, do najbliže stanice vlaka išli smo hotelskim
autobusom nekih 30 minuta.
Stanica je isto praktički u pustinji, u maloj kotlini usred šume. Ulazimo u vlak i vozimo se
prema Hokkaidu prema prvoj stanici na otoku, Kikonaiu. Gradić je to koji se nalazi nešto
sjeverozapadnije od rta do kojeg je doplivala Dina. Ubrzo nakon polaska sa Okutsugaru-
Imabetsu stanice, ulazimo u tunel koji je ukupno dug 54,8 km i ide ispod kanala Tsugaru.
Tunel je planiran za gradnju još nakon drugog svjetskog rata, ali je zbog zahtjevnosti projekta
i mnoštva problema završen tek 1999.
Kikonai je zaista mali, u njemu je najveća zgrada stanica vlaka. Osim nas, izašlo je još 5 ljudi,
ostali očito putuju dalje, možda i do Sapora, najpoznatijeg grada na Hokkaidu.
U cijelom gradu srećemo ukupno 3 osobe na ulici i 5 u dućanu plus 6 građevinskih radnika
koji su izrađivali drvenu kuću. Inače, u Japanu su slično kao i u SAD-u, obiteljske kuće
uglavnom drvene, na malim parcelama uz vrlo malu udaljenost od susjeda.
Grad se najviše ponosi Šintoističkim ritualom kada se obavlja pročišćenje duše ulaskom u
more između 15. I 17. siječnja svake godine. S obzirom da je ovdje najviša ljetna temperatura
mora najčešče 21 (ove godine je iznimno došla do 23) a i svake godine padne obilan snijeg,
pretpostavljam da oni koji se podvrgnu pročišćenju, ne zaborave to do sljedeće zime.
Uz obavezno igralište za baseball, tu je 33 metarski bazen sa 5 pruga i uz njega mali bazen,
oba zatvorena u malu jednostavnu montažnu zgradu. Imaju i zanimljivo groblje, na njihovim
spomenicima nema slike pokojnika.
Hop u vlak i nakon dvije stanice shinom i kraće vožnje lokalnim vlakom stižemo u Aomori.
Aomori je grad od 280 000 stanovnika, glavni je grad prefekture Aomori (Japan je podijeljen
u 47 prefektura). Logo grada i svi simboli oko njega su u obliku jabuke. Ovdje su ogromne
plantaže jabuka, imaju i farmu sa muzejem koji nismo uspjeli posjetiti jer je na periferiji.
Ipak, posjetili smo muzej Nebuta posvećen povijesti Aomorija i cijelog Japana u kojem su
ogromne papirnate konstrukcije napravili lokalni umjetnici. Zgrada muzeja se nalazi uz more,
odličan doživljaj.
Na par koraka je i brod-muzej Hakkoda-Maru, jedini sačuvani trajekt koji je povezivao
Honshu i Hokkaido do izgradnje podmorskog tunela. U ovaj brod su ulazili vagoni vlakova.
Kroz dugih 80 godina vozilo se svašta, poljoprivredni proizvodi, riba, ljudi. Sve je to prikazano
jako slikovito, tako da nam je sve bilo jasno, iako skoro ništa ne piše na engleskom.
Hodajući još malo po gradu naišli smo na neki njihov mali „Oktoberfest“ piše da je drugi, nije
baš neka navala.
Hvatamo lokalni vlak koji kreće u 18:10, već 10 minuta prije ljudi stoje u redu, strogo jedan
iza drugog, prema pozicijama gdje će biti vrata vagona. Većinom su to ljudi koji idu sa posla,
svijetla košulja i tamne hlače.
Vraćamo se na naše selo i spremamo za sutrašnji pokret. Idemo u nešto gušće naseljeno
područje, u Tokio.
Mladen
Dan deveti 22. 8. 2019.
Tokio i Enoshima
Današnji dan smo uglavnom proveli u vlaku, zapravo raznim vlakovima. U biti ajmo početi
ispočetka. Ja sam dan počeo posljednjim kupanjem u vrućoj kupki. Priznajem, navukao sam
se, kada uđete u shemu i pravilno se pripremite i ostanete unutra koliko treba, osjećate se
lagano kao pero nakon izlaska.
Kada sam prvi puta išao tamo, napravio sam pogrešno sve što se moglo napraviti. Prvo se
otuširao mlakom vodom, pa hrabro ušao u bazen i stao u njemu 20 minuta i po izlasku se
tuširao mlakom vodom. Trebalo je zapravo otuširati se vrućom vodom, stati u bazenu najviše
5 minuta i na kraju se tuširati hladnom vodom.
Nakon tog mog prvog puta, isijavao sam toplinu još dva sata, tu noć su pojačali klimatizaciju
u cijelom hotelu, jer su mjerni instrumenti očitavali kao da se lava izlila u našu sobu!
Nakon marende, ušli smo u autobus koji nas je odveo do stanice vlaka. Na polasku autobusa,
ispred zgrade se poredalo dvoje kuhara i 3 konobara i pozdravilo nas uz duboki naklon.
Na stanici Okutsugaru-Imabetsu, smo čekali vlak koji polazi u 10:22, malo se slikali, osim nas
na cijeloj stanici je možda bilo 10 ljudi. I onda, jedan službenik u polutrku ide prema nama i
daje nam 4 privjeska Shinkansena. Ovdje su stranci očito velika rijetkost.
Vozimo se prema Tokiju koji je 600 km južnije. Zapravo, jako teško je odrediti gdje počinje i
završava Tokio, grad je „usisao“ sve okolo. Danas se procjenjuje da na području Tokija živi
oko 40 milijuna ljudi. Izlazimo malo nakom Saitama super arene, pa ulazimo u neki manji vlak
i onda hodajući 200 m dolazimo do hotela. Dina misli za nas, nas troje idemo za njom kao
pačići.
Vrag nam neda mira, pa ubrzo nakon dolaska, izlazimo iz hotela i idemo do Enoshime, mjesta
na zapadnoj obali Honshua gdje su Tonči Stipanović i Filip Jurišić imali i imati će regatu, na
mjestu gdje će u ovo doba 2020. biti olimpijska regata. Ugodno druženje sa njihovom ekipom
uz gradele i piće, a naravno, malo se i zapivalo.
Nakon svega, vratili smo se u hotel prvo visećim, a onda običnim vlakom. Kada smo se vraćali
već je bilo oko 22:30, večina se vraća sa posla. Ili gledaju u mobitel ili spavaju, treće nema.
Najčešče sigurnosno upozorenje u vlaku je da se držite, a ne da mobitelom ako stojite, imate
zauzete obe ruke.
Mladen
Dan deseti, 23. 8. 2019.
Samo Tokio
Ovo samo Tokio izgleda kao nešto malo, grad je ogroman, ne znam s čime usporediti
ogromno urbanizirano područje koje čini više gradova sa ukupno 40 milijuna ljudi.
Ipak, koliko god to sve izgledalo zbunjujuće, puno ljudi koji se brzo kreću, idu na posao, djeca
u školskim uniformama, cure kričavo našminkane, teško opisivog modnog izričaja, svi oni
daju energiju ovom jedinstvenom gradu. Jer, postoje i drugi velegradovi, postoje i manji
gradovi pa imaju puno raznih problema. Siguran sam da ih ima i Tokio. Ipak, batrem meni
kao posjetitelju, imponira razina organizacije svega.
Na primjer, svi ti ljudi svakodnevno prozvedu neko smeće, troše vodu, struju, kreću se po
gradu zbog raznih razloga i sve to funkcionira. Funkcionira toliko da se na gradskim ulicama
ne odvija nešto preintezivan promet auta kojeg bi očekivali.
Osnovni razlog je sustav vlakova i metroa koji je jednostavno genijalan i najveći prometni
pritisak je tamo. Drugi je razlog što vi u Japanu kada kupujete auto, morate dokazati da
imate odgovarajuće parkirno mjesto za njega. Osim poreza i to je razloga za one male,
„kutijaste“ automobile koji idu malo u visinu kako se nebi gubilo na praktičnosti.
Krenuli smo od jednog budističkog hrama, pa smo se približili Skytree zgradi, ogromnom TV
tornju visine 634 m
Posjetili smo Uemo zoološki vrt koji je u biti ogroman, sa svim mogućim životinjama i
spretnim načinima kako sve skupa približiti posjetiteljima. Išli smo do Tokio towera, do
nacionalnog stadiona uz koji je veliki baseball stadion na koji su pristizale horde navijača jer
je upravo počinjala utakmica.
Vidjeli smo i naprometniji pješački prijelaz na svijetu i ulice pune neonskih reklama.
Vidjeli smo i beskučnike kojih ima u biti jako malo ali ih ipak ima. Na svim tim mjestima
primjetili smo veći broj stranaca, koji se teško primjete u ovoj nepreglednoj šumi ljudi koji
samo žure, gledaju u mobitele i idu svojim poslom.
Baš smo Mladen i ja pričali bili mogli živjeti u ovakvom gradu. Možda je glupo pitanje jer
kada bi morali, morali bi ali ipak, složili smo se da Aomori i ono područje gdje smo bili izgleda
puno humanije. Barem ljeti, klima je puno ugodnija na sjeveru, ovdje je stalno neki teški zrak
pun vlage pa nisi siguran jesi li mokar od znoja ili kiše, toliko je sve isto.
Pričali smo s našim jeriličarima na tu temu, kako će to izgledati dogodine za vrijeme
olimpijade usred ljeta. Sigurno je, biti će pakleno, jer kada samo prošetaš 15 minuta dosta ti
je života a krenuti u neki maraton ili triatlon po ovome je čisto ludilo.
Sutra rano idemo u Kyoto, važan povijesni grad južnije od Tokija.
Mladen
Dan jedanaesti, 24. 8. 2019
Kyoto i Osaka
Uvijek me čudila relativnost udaljenosti. Kada si u centru Splita do Pujanki ti je daleko, a do
Pravnog fakulteta blizu. U Zagrebu ako negdi dođeš za pola sata je blizu, a na Istu je od Mula
do Kusirace (1500m) svemirski daleko!
Mi smo danas napravili vlakovima ukupno više od 800km, a kao da smo gledali film, nije nas
iscrpilo putovanje. Iscrpilo nas je hodanje po vručini na mjestima gdje smo bili, međutim,
isplatilo se.
Jako rano smo krenuli vlakom na glavni kolodvor i uskočili u Shinkansen za Kyoto. Od svega
što smo ovdje vidjeli, djeluje najeuropskije do sada. Dosta je prostran grad, statistika kaže da
ima 270 000 stanovnika, s tim što uz Osaku i Kobe i još neke gradove čini neprekinuto
naseljenu regiju od cca 19 000 000 stanovnika.
Kada smo izašli na kolodvor primjetili smo mnoštvo turista koji su ovdje ipak vidljiviji nego u
onoj Tokijskoj ludnici. Prošetali smo uz rijeku i popeli se do parka sa majmunima koji nisu u
kavezu nego slobodno žive ali su se navikli da ih se tu hrani tako da su uvijek blizu. Penjanje
uz strmu stazu nas je dobro oznojilo. Majmuna mnoštvo, turisti hrane majmune hranom koju
se kupi u čuvara uz stroge mjere opreza.
A oni naravno, kao i mi njihovi rođaci, idu linijom manjeg otpora pa grabe ponuđeno, pa se
međusobno svađaju, češkaju.
Vidjeli smo bambusovu šumu i stari Kyoto sa uskim trgovačkim uličicama koje idu do
hramova. Podsjeća dosta na naše gradove na obali u sezoni.
Turista od svakuda mnoštvo. Za uho su nam odmah zapeli talijani, neki sa španjolskog
govornog područja ali ipak je najviše kineza. Ima ih toliko da se obavijesti osim na japanskom
i engleskom izgovaraju i pišu na kineskom, a primjetio sam i nekoliko korejskih natpisa.
Lokalnim vlakom smo otišli do Osake i kada smo izašli i pogledali zgradu terminala i sve
zgrade uokolo povezane mostovoma, pokretnim stubama i raznim čudima ostali smo
zapanjeni. Tisuće ljudi koji hodaju (skoro trče) kao da znaju gdje idu, dućani sa
najeksluzivnijim markama, spomenik ispred, ovo je čisti spektakl.
Ušli smo u veliko rotirajuće kolo i još jednom se uvjerili koliko je moćan ovaj grad i kako ga
ne muče demografski problemi.
Ako ikada budete išli u Japan, nemojte se iznenaditi ako na večini mjesta primaju samo
gotovinu, da vam nikada kada plaćate neće uzeti novac iz ruke, nego ga morate staviti na
podlogu i da u Japanu ne postoji prizemlje. U biti postoji samo ga označavaju kao 1F itd.
Sutra je naš zadnji dan u Japanu.
Mladen
Dan jedanaesti, 24. 8. 2019
Kyoto i Osaka
Uvijek me čudila relativnost udaljenosti. Kada si u centru Splita do Pujanki ti je daleko, a do
Pravnog fakulteta blizu. U Zagrebu ako negdi dođeš za pola sata je blizu, a na Istu je od Mula
do Kusirace (1500m) svemirski daleko!
Mi smo danas napravili vlakovima ukupno više od 800km, a kao da smo gledali film, nije nas
iscrpilo putovanje. Iscrpilo nas je hodanje po vručini na mjestima gdje smo bili, međutim,
isplatilo se.
Jako rano smo krenuli vlakom na glavni kolodvor i uskočili u Shinkansen za Kyoto. Od svega
što smo ovdje vidjeli, djeluje najeuropskije do sada. Dosta je prostran grad, statistika kaže da
ima 270 000 stanovnika, s tim što uz Osaku i Kobe i još neke gradove čini neprekinuto
naseljenu regiju od cca 19 000 000 stanovnika.
Kada smo izašli na kolodvor primjetili smo mnoštvo turista koji su ovdje ipak vidljiviji nego u
onoj Tokijskoj ludnici. Prošetali smo uz rijeku i popeli se do parka sa majmunima koji nisu u
kavezu nego slobodno žive ali su se navikli da ih se tu hrani tako da su uvijek blizu. Penjanje
uz strmu stazu nas je dobro oznojilo. Majmuna mnoštvo, turisti hrane majmune hranom koju
se kupi u čuvara uz stroge mjere opreza.
A oni naravno, kao i mi njihovi rođaci, idu linijom manjeg otpora pa grabe ponuđeno, pa se
međusobno svađaju, češkaju.
Vidjeli smo bambusovu šumu i stari Kyoto sa uskim trgovačkim uličicama koje idu do
hramova. Podsjeća dosta na naše gradove na obali u sezoni.
Turista od svakuda mnoštvo. Za uho su nam odmah zapeli talijani, neki sa španjolskog
govornog područja ali ipak je najviše kineza. Ima ih toliko da se obavijesti osim na japanskom
i engleskom izgovaraju i pišu na kineskom, a primjetio sam i nekoliko korejskih natpisa.
Lokalnim vlakom smo otišli do Osake i kada smo izašli i pogledali zgradu terminala i sve
zgrade uokolo povezane mostovoma, pokretnim stubama i raznim čudima ostali smo
zapanjeni. Tisuće ljudi koji hodaju (skoro trče) kao da znaju gdje idu, dućani sa
najeksluzivnijim markama, spomenik ispred, ovo je čisti spektakl.
Ušli smo u veliko rotirajuće kolo i još jednom se uvjerili koliko je moćan ovaj grad i kako ga
ne muče demografski problemi.
Ako ikada budete išli u Japan, nemojte se iznenaditi ako na većini mjesta primaju samo
gotovinu, da vam nikada kada plaćate neće uzeti novac iz ruke, nego ga morate staviti na
podlogu i da u Japanu ne postoji prizemlje. U biti postoji samo ga označavaju kao 1F itd.
Sutra je naš zadnji dan u Japanu.
Mladen
Nakon svega, 27. 8. 2019.
Ovakvu završnu priču se ne smije pisati ni preblizu ni predaleko nečemu što ste doživjeli. A
doživljaj je toliko intezivan da ne znam hoće li vam moje skromne spisateljske sposobnosti u
tome pomoći predočiti.
Od prvog dana sam znao da će ovo putavanje biti po svemu posebno. Osim što se radi o
Dininom pothvatu, zanimljivo je što smo išli negdje gdje turisti jako rijetko zalaze. Upoznali
smo pusti i pretrpani Japan, u njegovom rasponu od više od 1000 km od sjevera prema jugu.
Za mene, najveća atrakcija Japana je njihov sustav vlakova, kako čuveni Shinkansen, tako i
gradski vlakovi. Taj sustav je osnova kvalitete života Japanaca, imaju pouzdanu i brzu vezu sa
bilo kojim dijelom države ili grada ne ovise o gužvama u prometu što je velika blagodat i za
zemlje sa manje od 127 000 000 stanovnika koliko Japan ima.
Jako su ponosni na svoje vlakove, svugdje možete vidjeti dječje radove na tu temu što znači
da djecu odgajaju tako da shvate koliko je taj sustav važan. Stoga, na cestama nema
prevelike gužve, posebno nas je iznenadio Tokio po tom pitanju. Na cesti su uglavnom taksiji
i dostavna vozila, malo ljudi privatno vozi neki auto.
Kante za smeće ne postoje, ako i postoje, malene su i predviđene su za ubaciti praznu
plastičnu bocu ili papirić. Kontejnera nema, svatko kući baca smeće koje se rano ujutro iznosi
u vrećama pred vrata što komunalci kupe. Nema nigdje fleka od bačenih žvakaćih guma,
nismo nikoga ni vidjeli da ih žvače. Pušenje je svugdje zabranjeno, čak i na ulici osim u za to
ograđenim prostorima.
Ma koliko bilo jako sunce, nitko ne nosi sunčane naočale. Skoro nigdje ne možete platiti
karticom, primaju samo gotovinu za koju uvijek dobijete uredan račun. Cijene su nas ugodno
iznenadile, barem one stvari sa kojima smo bili u kontaktu. Stvari u samoposluzi koštaju kao i
kod nas osim akohola koji je drastično skuplji (nismo pili, samo smo vidjeli cijene). Koliko god
stvari kupili, uvijek će vam dati plastičnu vrećicu koja je uvijek bijela bez tiska.
Kada smo u Tokiu izlazili iz hotela, recepcioner nam je dao kišobrane koji su bili ili prozirni ili
bijeli, a takvi su bili apsolutno svi koje smo vidjeli po gradu. Kada smo kod boja, oblačenje
Japanaca je uglavnom crno-bijelo, posebno ako idu na posao. Jeans za njih praktički ne
postoji. Modom su apsolutno neopterećeni, u biti su dosta demode za naše pojmove.
Navečer se mogu vidjeti neke šarene kombinacije na curama koje su dosta jarko
našminkane. To je nama izgledalo kao kada se neka djevojčica dohvati mamine šminke.
U 12 dana Japana mi nismo čuli zvono mobitela! Malo neobično s obzirom da im je mobitel
stalno u ruci, i u hodu i kada sjede u parku ili vlaku. U vlaku stalno idu upozorenja da se na
mobitel razgovara na kraju vagona i da se stiša zvono…mi nikoga nismo vidjeli da ikada
razgovara na mobitel u vlaku. Dizanje u vlaku starijima je za njih čudno, jednom smo to
napravili i njima nije bilo jasno što to znači.
Engleski praktički nitko ne govori ali vam nikada neće reći to. Vi ih pitate, a oni nekako sa
smješkom i na japanskom odgovore i vi ih shvatite, a nemate pojma kako.
Na rtu Tappi gdje je bio naš hotel upoznali smu primorski ruralni Japan. Odlično zaklonjena
lučica kao i one u susjedstvu. Jako zanimljivo barem za mene, odmah uspoređujem s našim
takvim mjestima i očita je razlika zbog mnogo surovijih uvjeta koji vladaju u Japanu.
U hotelu sam upoznao njihovu vruću kupku koja tamo standard, ima je svaki veći hotel, a i
postoji sustav takvih kupki u svakom susjedstvu. Stvar mi se svidjela, baš sam se navukao na
to, iako, za to se troši puno energije kao i za klimatizaciju. Klimatizirano je apsolutno sve, od
najmanje prostorije do tunela kojima se ide na vlak i ogromih terminala. U biti, stanice
vlakova su izgledom iste kao terminali u zračnoj luci.
Kada smo u Osaki ušli u panoramski kotač, vidjeli smo na krovovima zgrada ili ogromne
uređaje za klimatizaciju ili mjesto za slijetanje helikoptera.
Sve je iskorišteno, bilo da se radi o poljoprivrednoj površini ili stambenom prostoru. Kuće su
svugdje, a posebno u Tokiju jako zbijene i jako često u nizu. Postoje i velike stambene zgrade
sa balkonima od kojih ni jedan (a vidjeli smo ih barem par tisuća) nije preuređen ili dodan
stambenom prostoru.
Zadnjeg dana boravka ispunili smo davnu Dininu želju i bili smo u Disneylendu, u stvari
Disney resortu. Resort se nalazi uz more Tokijskog zaljeva, a o njegovoj veličini govore
sljedeće brojke:
- Površina 200 ha
- Zaposleno preko 20 000 ljudi
- Ima 4 hotela sa ukupno 2 500 soba
- Ima vlastiti vlak sa 4 stanice
- Prosječna dnevna posjeta 33 000 ljudi
Mi smo obašli samo trećinu koja se odnosi na temu Disney sea, filmovi koji imaju veze sa
morem. Mislim, obišli smo veći dio i cijeli dan se družili sa mnoštvom drugih turista,
uglavnom Kineza i Koreanaca.
Ulaznice su namanji dio prihoda jer se na svugdje nešto nudi od suvenira, razne hrane i pića,
fotografiranja i tko zna čega još. Meni je ovo bio veliki doživljaj, a kako bi mi bio da sam išao
na ovo mjesto sa 10 godina!
Nakon svega, mogu reći da je Japan za nas europljane egzotična destinacija na kojoj možemo
vidjeti kako izgleda nevjerovatan pothvat življenja puno ljudi na malom prostoru sa
ograničenim resursima. Jesu li pritom sami Japanci sretni, teško je pitanje, javiti ću vam kada
naučim japanski.
Ako mene pitate, između ludnice Tokija i mira sjevera Honshua uvijek bi izabrao mir. Valjda
to dođe sa godinama 🙂
Mladen